Ani K., rođenoj pred sam II. svjetski
rat, djetinjstvo i mladost su bili teški i siromašni, a nadasve tužni. Oca je
izgubila kao desetogodišnjakinja, a ni majka joj nije dugo poživjela. Umrla je
kad joj je bilo 13, a njenoj sestri 11 godina. Srećom, i baka je bila tu. Još
uvijek čila, iako su joj, i prije gubitka sina i snahe, sitno tijelo šibale sve
nevolje. U teškom poraću, kada se nije imalo čega se golim rukama nije
proizvelo i kada je gruda zemlje bila jedina hraniteljica obitelji, dvije
djevojčice i svakim danom sve slabije ruke starice ne bi uspjele opstati i
preživjeti bez pomoći rodbine i susjeda. Pomoći će im i to što su bile potomci
nekada uspješne zadružne obitelji, o čijim se sposobnostima, oštroumnosti i
dobroćudnosti još dugo nakon raspada istih pričalo. Slijedeći njihov put, dobri
će ljudi s ljubavlju i s dubokim osjećajem za zajedništvo pomagati nejači u
malenoj drvenoj hiži.
„Sinek droagi, joa sem sega prešla: V
tri sem države živela, dva rata preživela, korice trdoga kruva sem se raduvola,
žira skuplala, blago čuvala, prela, tkoala i od teškega tkoajna robu šivala.
Sojega Iveka z lugarske službe čekala..., decu pokoapala!", često bi o
svome životu baka Ana pričala unuku Ivi. A on bi ju, znatiželjan i dobro
odgojen, rado slušao. Ali katkad i priupitao što koja riječ znači. U školskim
danima ga je čak bilo i sram što baka ne govori književnim jezikom, te ju je
pokušavao i podučiti. No nije se dala. Držala se svega i
gotovo.
„A kak si ono rekel da se zove tvoja
dekla?" u velikogoričkom bi stanu svako malo baka pitala svoga
jedinca.
„Baka, već sam ti sto put reko, nije
dekla, nego cura! I zove se Ljiljana", odgovarao bi joj uporno
dobroćudni Ivo.
Baka je bila jako ponosna na njega i
voljela ga više od svog života. Od trenutka kada su je s malog dječjeg lišca s
puno povjerenja i ljubavi počele promatrati iste oči kakve je imao i njen Ivek,
koji se, laka mu črna zemla, mlad razbolio i umro.Bit će od tuge
za svojum decom.
„Jesi, sinek, rekel da je tvoja
Silvana iz Bosne?" pitala je baka Ana i ono što je već znala.
„Iz Hercegovine, baka! Hercegovka je
i zove se Ljiljana. Jučer sam ti to reko", podsjećao ju je strpljivo
Ivo.
„Da, jesi", rekla bi baka
sebi u bradu, zagledavši se u jednu točku. Kao da je željela još nešto reći.
Nakon par mjeseci, od Ljiljanine i Ivine
ljubavi nije ostalo ništa. Ljiljana je, čak i u Ivinom prisustvu, počela
koketirati s nekim novopečenim zagrebačkim bogatašem. A Ivo, ponosan i u čudu,
pametno ode svojim putem. Za utjehu, osmijehnula mu se sreća na poslovnom
planu. Počeo je odrađivati staž. Baka ga je još mjesecima pitala za Silvanu, a
on joj je uporno ponavljao da je više nema...
Stiglo je proljeće, a s njim je nečujno
i lako, opojno i zavodljivo u Ivin život ušetala i prekrasna Lucija. Sjaj u
očima i nemir u grudima zavladali su njime.
„Ivek, droagi, kaj si se pomiril z
onum Bosonkum?" pitat će ga baka, uočivši svjetlo na njegovu licu.
„Kak si ono rekel da se zove?"
pitala je tek da započne razgovor.
„Lucija, baka. Lucija",
odgovarao bi Ivo.
„Aha. Onda je ona naša Turopulka?
Lucija je naše domače ime", nastavljala bi baka u svom stilu.
„Je, je. Naša je, baka. Hrvatica.
Prije dvadeset godina je došla iz Bosne", pojasnit će joj Ivo.
Baka bi opet zašutjela, gledajući u
jednu točku. No i dalje će Ivu pitati za curu. Pa, gdje živi, tko su joj
roditelji, koga još ima, gdje radi? Pa, da li oni to misle ozbiljno i kad će se
ženiti...? Ostala je u čudu kad je čula da je Lucija vlasnica pilane, da joj
mama ima trgovinu, sestra salon za uljepšavanje, a tata stolarski obrt.
„I tak veliš. Nezini su bogoti. Kaj
su oni, političari, tajfuni, kriminoalci?! Denes su samo takvi bogoti. Joj,
joj, čuvaj se ti, sinek. Sega denes ima samo ne poštejna i dobrote",
propitkivala bi baka u nevjerici i upozoravala svoga Ivu.
„Baka, nit su političari, nit
tajKuni, nit kriminalci. Samo su vrijedni i pošteni. Rade, ljudi. I znaju",
zrelo će Ivo braniti svoju ljubav.
Za razgovore sa unukom, baka će
koristiti vrijeme kad joj sin i sneja nisu doma, jer bi joj sneja često
govorila – muči, baba! Voljela je biti nasamo s njim, jer joj on
nije proturiječio, a i ljubav je bila obostrana. Rado je Ivo slušao bakine
priče, a nije mu bilo mrsko ni kad ga pita o njegovu životu. Bio je zaljubljen
u svoju Luciju i volio je o njoj pričati.
Jednog će dana baka otvoriti svoju
škrinju s blagom i pokazati Ivi što se u njoj nalazi.
„Znoaš, sinek, ovo su jako vriedne
stvoari. Se ti je ovo ručni rad. Ovo tkajne, ovo kaj je našito, nokit... Ovo ti
je našito ze zloatom. Evo, na tom lajbeku. Celo leto sem ga našvovala. Toga ni
za kupiti. Pogleć kak je lepi ovaj kroluž, to mi je Ivek v Dubrovniku kupil.
Ovo sim ti je moja roba za mreti. Rekla sem joa Juri i sneji da samo z ovem oću
v grob pojti. I tebi sad velim - tak mora biti!" Zastala je gledajući
ga sumnjičavo te nastavila: „Pogleć ovu rubeninu; ove lepe firunge, pa
ove plovte. Se sem joa to z ove deset prsti napravila."
Ispeglano i složeno, sve je mirisalo po
sapunima od ruža i štirki. Divio se Ivo svemu što vidi, a ponajviše žaru i
srčanošću te toplini i nježnosti pri opisivanju i dodiru svakog komada
pojedinačno.
Kad je izvadila prekrasnu kartonsku
kutiju, baka je sjela na krevet i zamolila Ivu da sjedne pored nje.
„Ovde je nekaj za tebe",
rekla je dižući nježno poklopac kutije, a prsti će joj biti još nježniji pri
vađenju dragocjenosti iz nje. Držeći i promatrajući taj biser u svojim rukama,
kao da joj je prvi put, baka je dugo šutjela. Imala je toliko toga za reći, no
riječi nije bilo. Dotičući ures po ures; ružicu po ružicu, perlicu po perlicu,
mašnicu i čipku, smogla je snagu i izustila:
„Ovu je poculicu meni za zamuš
napravila moja dobra babica. I joa ju čuvam sva ova leta. Kad sem dobila tvoju
mamu za sneju, to se više ni nosilo. A kak sem ti joa žnum na gloavi s tvojim
dedekom drmeš toncala, v kolu se okretala! Kak zvrk sem bila! Tega ti denes
samo v fokloru ima...", sjetna i sa suzom u oku, napravila je stanku
želeći uzeti zraka i nastaviti, no Ivo ju je preduhitrio:
„Baka, pa moja je Lucija članica
KUD-a! I kad pleše, na glavi nosi poculicu...", a onda je baka njega
prekinula:
„Eto, znoala sem joa da je tvoja Luca
dobra dekla. I da je tak vriedna rođena baš zoate. A znala sem i da su Bosonci
dobri ludi. Pogleć ti nu! Dela tam pri toj pilani, pa i na folklora još stigne.
E, Ivo moj, Ivo..., imaš puno sreče. Znoaš, rado bi ovu poculicu videla na
nezine gloave. Nek ima svoju, a ne posujenu."
Cijelim je bićem, baš Luciji, baka
željela pokloniti biser iz svoje škrinje. Ivo se smijao, onako, ponosno i s
pogledom ispod obrva. Bio je sretan. A kad mu je baka pružila doar za
Luciju, osjetio je svu radost, ali i sav teret njezina života. Bio je ponosan
na nju iako je oduvijek znao da ima najbolju baku na svijetu.
Bližio se Božić; vrijeme darivanja,
pjesme, molitve, dobrih želja i veselja. Na Badnjak, dok su kitili bor ispod
kojeg je svijetlio i dar za Luciju, Ivo je baki Ani prišapnuo da želi nagruntu iza
njene drvene hiže, za sebe i Luciju početi graditi kuću.
„O, sinek droagi, samo plemenita duša
se ne odriče svega praga. Ovaj mi je Božić lepši od se tere sem preživela, a ti
si najbolši nuk teri se more imati!" klicala je baka.
„I mene je, babica, idemu na
Polnoćku. Lucija nas čeka", rekao je Ivo, trepereći od uzbuđenja.
prosinca 2013.
