Naslovna

Naslovna

Uvod

Drage ljubiteljice i ljubitelji pisane i slikovne riječi, i svi vi koji ćete to tek postati!

Širiti ljubav, stvarati i voljeti, biti sretna i imati snove moja je misija. To put je koji slijedim i cilj kojem stremim. Svi to zaslužujemo i nitko ne bi smio živjeti s mišlju da je sreća za neke druge ili s uvjerenjem da su mu želje i snovi preveliki. Ljubav je svemoćna: strpljiva i nježna, zaštitnička i ohrabrujuća, bez zavisti i ljubomore... Ljubav je vjera i nada - zato, imajmo snove i živimo ljubav!

Dobro mi došli!



Thursday, February 18, 2016

Malenoj i Klepetanu u čast


Snježilo je. Jako, kao da je siječanj ili veljača, a ne mjesec proljeća. Umorio se. Izdaju ga mišići, kosti, vid, pluća... Ali, izdržat će. Ima jaku volju i voli. Iskreno i čisto! Bez kalkulacija; bezuvjetno.
Voli ju cijelim bićem; svakim dahom, svakom kapljom znoja, svakim zamahom krila, koji se, sada, pri kraju puta, odvija rutinski. Skoro napamet, jer to je linija kojom leti od rođenja, to je let ljubavi. Let zbog kojeg je spreman proći paklene muke, pa i umrijeti. Samo je njen i ona je samo njegova. Zauvijek. Što nije fraza, već njen i njegov život. Njihov život!
Ana i Jan su također imali svoj život. Obećali su jedno drugom ljubav i vjernost, u dobru i u zlu; dok ih smrt ne rastavi! A obećanje su svojeručno i potpisali, pred svjedocima i puno gostiju. Živeći tu ljubav, na dar su dobili i malenog Frana. Najljepše dijete koje su ikada vidjeli, a on im se smiješio poput anđela i gugutao poput goluba.
Sve do dana, kad je Ana poželjela iznenaditi Jana tako da navrati u njegov ured, tek poljubiti ga i vratiti se kući podojiti malog Frana. Sve do tada je, taj mali anđeo, imao mamu i tatu. Od toga se dana, nemoćan i nevin, nalazi između dvije vatre...
Svoj život i svoju ljubav, imali su i Ema i Mario. Bila je to ljubav na prvi pogled i nisu dugo dvojili oko toga trebaju li živjeti pod istim krovom. Brzo su se odlučili za taj korak iako nisu završili započete studije, iako se njihovi roditelji nisu slagali s tim. I njih je njihova ljubav darivala onim najvrjednijim. A njhova mezimica, njihov mali ružičasti smotuljak s kojim su napustili zagrebačku Petrovu bolnicu, odvest će ih i pred oltar gdje su, u prisustvu najbližih, izrekli svoje DA. Da, za malu Maru; da, za vječnu ljubav; da, za novo i samo njihovo sutra.
Ali, to veliko DA i obiteljska idila razbiše se k'o val o stijenu, a da mala Mara nije navršila ni tri godine. Kao razlog za okretanje naopačke svega što im je bilo važno i za što su do tada živjeli, navodit ćê neslaganje karaktera, različite odgoje i poglede na život kao takav. Krhotinama svoje ljubavi, na Marin su rođendan loše odglumili obiteljsku sreću, a potom započeli paklenu borbu oko skrbništva i svega što ide s tim u paketu...
Ljubili su se i na vjernost kleli i Lana i Luka. Govorili su kako su rođeni jedno za drugo, kako ono što je prije bilo više ne postoji, kako su o tome sanjali od djetinjstva i kako je dijete koje čekaju blagoslov s neba i kruna njihove ljubavi!
No, Lana je iz rodilišta izašla u pratnji svojih roditelja, odakle su se puni ljubavi uputili u dom novopečenih bake i dede gdje je njihovog unuka čekala lijepa i topla soba. Luka je nestao iz njihovih života i prije nego je Lani ginekolog rekao da će roditi sina...
Tako mnoga nevina dječica započinju svoja ovozemaljska putovanja na kojima, zbunjena i začuđena, moraju gutati gorčinu od onih koji će im istovremeno govoriti da ih vole i da su im oni sve u životu, mislila je Marina, prisjetivši se suzâ najbolje prijateljice koja je živjela takvu priču.
No, u životinjskom svijetu, ili pak u svijetu ptica sve je drugačije. Njihova djeca nikada ne prolaze kroz mučne razvode roditelja, ona ne odrastaju uz „cvrkute" pogrešne roditeljske ljubavi, ne znaju za taštinu i samoljublje, za nepodnošljive uvrede i laži. Ne poznaju bol duše i život između dvije vatre...
Nebo se crnilo i izgledalo kao da ga sunce više nikada neće obasjati!
Kao da je smak svijeta, pomislili su istovremeno i Malena i Stipo, napuštajući svoje vidikovce. Ona je još jednom pogledala u daljinu, napravila korak-dva i spustila se na hladni ležaj, želeći bar u snu vidjeti vedrinu, čuti najljepši klepet na svijetu i glas dobrodošlice od najčovječnije osobe koju je poznavala. Dok je Stipo s nemjerljivom ljubavlju nastavio oštriti udice, krpati mreže i donositi grane za uređenje gnijezda kako bi umorni putnik, pri povratku, imao manje posla.
Divan je san usnula Malena: Ljubav njenog života je opet bila tu, dugo su razmjenjivali nježnosti, gledali se i uživali jedno u drugom, blagujući Stipine delicije i ispijajući tajni eliksir za jačanje iscrpljenih tijela. Branê strahova i neizvjesnosti su popustile, a osjećaji navirali dok je sunce sve jače sjalo i širilo miris Amora do kud je pogled sezao. Pridružio mu se i razigrani vihor raznoseći vijest o prinovi u obitelji.
I u snu je, u svom zdravom mozgu, Malena držala do iskonskog i jedinog normalnog; do samopoštovanja i poštovanja; do jedinog načina da vrsta ne izumre; do jedinog razloga njihova postojanja... 
U Marininom je razumu to bio razlog za ljubomoru. Jer oko nje je postojalo samo prizemno: moderno, atraktivno, autin; pa neatraktivno, sramotno, totalno aut ili totalno in. I sama se utapala u tom ropstvu te čeznula za jednostavnim i prirodnim, prezirući taj do srži pokvareni svijet, u kojem je normalno nakon tromjesečnog ili trogodišnjeg zajedništva činiti grijeh bluda, perverzije, neumjerenosti i požude, ali i još puno grijeha kojima i ne zna termine.
Tužno je što se djeca još od prvih koraka moraju navikavati na brutalnu realnost života u kojem si nekome danas najdraže, a već sutra si mu nitko ili smeće koje melje ili gazi. U kojem si katkad Božica ili Bog, a katkad ništarija. A sve zbog pljuvanja samih sebe i neimanja inteligencije duše, zbog čega gnjijemo u moralno-intelektualnom ponoru, a neki umiru i za života, gubeći obilježja majki i očeva.
Koliko bi se samo velikih filozofa rasplakalo nad grijesima nekih roditelja i što bi učinili da se Društvu polažu računi za kockanje tim svetinjama!?, pitala se Marina misleći kako bi bilo lijepo da dječja srdašca ne poznaju bol i da iz anđeoskih očiju ne kaplju suze! Da ne postoje, fizički zdravi i živi, ali bez srca i duše! 
Kad je nada već počela blijedjeti, a oči više nisu mogle usnuti, i kad su Malena i Stipo već bili na izmaku snagâ, negdje u osvit, još jednog teškog proljetnog jutra, začuo se najdraži i najzvučniji klepet. Rodan je bio tu! Kod kuće! Kod svoje Malene i svoga Stipe! Vratio se domu svom, u svoju Varoš, prešavši put od 13,5 tisuća kilometara. Vratio se onoj koju ljubi svim srcem kao prvog dana kad ju je ugledao i kad je za nju i sebe odlučio sagraditi dom baš na Stipinom krovu. Vjerojatno osjećajući pozitivnu energiju čovjeka koji mu je mogao biti uzor, jer je i sâm imao samo jednu ljubav. Čistu, iskonsku i neraskidivu. U životu i u smrti. 
Zovu me žene od San Francisca do Zagreba i Osijeka, ali ih odbijam pričom o ljubavi prema Malenoj, reći će Stipo, prisjećajući se dana kada ju je prigrlio nemoćnu i ranjenu. I tu je Klepetanu, zasigurno, poslužio kao primjer, pa ju i on prigrli iako ga nije mogla pratiti na njegovim putovanjima. Ali joj i ostade vjeran do dana današnjeg, podižući s njom 'tiće i prenoseći im iskustva o životu i ljubavi bez kojih ne bi opstali.
Tako je to u ptičjem svijetu i u svijetu dobrih ljudi, a za malenog Frana, malu Maru i Laninog anđela, koji nikada nije vidio svojeg oca, Marina je odlučila samo moliti: za snagu i umijeće kojima će oni svojoj djeci davati ono što sami nisu imali. 
A mogli bi i samo kliknuti copy na ptičji recept koji zorno opisuje kako odgajati djecu i živjeti ljubav, te ga klikom na paste prenijeti na stranice svojih života, u kojima bi izgovoreno - U DOBRU I U ZLU i DOK NAS SMRT NE RASTAVI vječno živjeli.

prosinca 2014.