Snježilo je. Jako, kao da je siječanj
ili veljača, a ne mjesec proljeća. Umorio se. Izdaju ga mišići, kosti, vid,
pluća... Ali, izdržat će. Ima jaku volju i voli. Iskreno i čisto! Bez
kalkulacija; bezuvjetno.
Voli ju cijelim bićem; svakim dahom,
svakom kapljom znoja, svakim zamahom krila, koji se, sada, pri kraju puta,
odvija rutinski. Skoro napamet, jer to je linija kojom leti od rođenja, to je
let ljubavi. Let zbog kojeg je spreman proći paklene muke, pa i umrijeti. Samo
je njen i ona je samo njegova. Zauvijek. Što nije fraza, već njen i njegov
život. Njihov život!
Ana i Jan su također imali svoj život.
Obećali su jedno drugom ljubav i vjernost, u dobru i u zlu; dok ih smrt ne
rastavi! A obećanje su svojeručno i potpisali, pred svjedocima i puno gostiju.
Živeći tu ljubav, na dar su dobili i malenog Frana. Najljepše dijete koje su
ikada vidjeli, a on im se smiješio poput anđela i gugutao poput goluba.
Sve do dana, kad je Ana poželjela
iznenaditi Jana tako da navrati u njegov ured, tek poljubiti ga i vratiti se
kući podojiti malog Frana. Sve do tada je, taj mali anđeo, imao mamu i tatu. Od
toga se dana, nemoćan i nevin, nalazi između dvije vatre...
Svoj život i svoju ljubav, imali su i
Ema i Mario. Bila je to ljubav na prvi pogled i nisu dugo dvojili oko toga trebaju
li živjeti pod istim krovom. Brzo su se odlučili za taj korak iako nisu
završili započete studije, iako se njihovi roditelji nisu slagali s tim. I njih
je njihova ljubav darivala onim najvrjednijim. A njhova mezimica, njihov mali
ružičasti smotuljak s kojim su napustili zagrebačku Petrovu bolnicu, odvest će ih i pred
oltar gdje su, u prisustvu najbližih, izrekli svoje DA. Da, za malu Maru; da,
za vječnu ljubav; da, za novo i samo njihovo sutra.
Ali, to veliko DA i obiteljska idila
razbiše se k'o val o stijenu, a da mala Mara nije navršila ni tri godine. Kao
razlog za okretanje naopačke svega što im je bilo važno i za što su do tada živjeli, navodit ćê neslaganje karaktera, različite odgoje i poglede na život
kao takav. Krhotinama svoje ljubavi, na Marin su rođendan loše odglumili
obiteljsku sreću, a potom započeli paklenu borbu oko skrbništva i svega što ide
s tim u paketu...
Ljubili su se i na vjernost kleli i Lana
i Luka. Govorili su kako su rođeni jedno za drugo, kako ono što je prije bilo
više ne postoji, kako su o tome sanjali od djetinjstva i kako je dijete koje
čekaju blagoslov s neba i kruna njihove ljubavi!
No, Lana je iz rodilišta izašla u pratnji
svojih roditelja, odakle su se puni ljubavi uputili u dom novopečenih bake i
dede gdje je njihovog unuka čekala lijepa i topla soba. Luka je nestao iz
njihovih života i prije nego je Lani ginekolog rekao da će roditi sina...
Tako mnoga nevina dječica započinju
svoja ovozemaljska putovanja na kojima, zbunjena i začuđena, moraju gutati
gorčinu od onih koji će im istovremeno govoriti da ih vole i da su im oni sve u
životu, mislila je Marina, prisjetivši se suzâ
najbolje prijateljice koja je živjela takvu priču.
No, u životinjskom svijetu, ili pak u
svijetu ptica sve je drugačije. Njihova djeca nikada ne prolaze kroz mučne
razvode roditelja, ona ne odrastaju uz „cvrkute" pogrešne roditeljske ljubavi, ne znaju za taštinu i samoljublje,
za nepodnošljive uvrede i laži. Ne poznaju bol duše i život između dvije
vatre...
Nebo se crnilo i izgledalo kao da ga
sunce više nikada neće obasjati!
Kao da je smak svijeta, pomislili su istovremeno i Malena i Stipo, napuštajući svoje vidikovce.
Ona je još jednom pogledala u daljinu, napravila korak-dva i spustila se na
hladni ležaj, želeći bar u snu vidjeti vedrinu, čuti najljepši klepet na
svijetu i glas dobrodošlice od najčovječnije osobe koju je poznavala. Dok je
Stipo s nemjerljivom ljubavlju nastavio oštriti udice, krpati mreže i donositi
grane za uređenje gnijezda kako bi umorni putnik, pri povratku, imao manje
posla.
Divan je san usnula Malena: Ljubav
njenog života je opet bila tu, dugo su razmjenjivali nježnosti, gledali se i
uživali jedno u drugom, blagujući Stipine delicije i ispijajući tajni eliksir
za jačanje iscrpljenih tijela. Branê strahova i neizvjesnosti su popustile, a
osjećaji navirali dok je sunce sve jače sjalo i širilo miris Amora do kud je
pogled sezao. Pridružio mu se i razigrani vihor raznoseći vijest o prinovi u
obitelji.
I u snu je, u svom zdravom mozgu, Malena
držala do iskonskog i jedinog normalnog; do samopoštovanja i poštovanja; do
jedinog načina da vrsta ne izumre; do jedinog razloga njihova
postojanja...
U Marininom je razumu to bio razlog za
ljubomoru. Jer oko nje je postojalo samo prizemno: moderno, atraktivno, aut, in;
pa neatraktivno, sramotno, totalno aut ili totalno in.
I sama se utapala u tom ropstvu te čeznula za jednostavnim i prirodnim,
prezirući taj do srži pokvareni svijet, u kojem je normalno nakon tromjesečnog
ili trogodišnjeg zajedništva činiti grijeh bluda, perverzije, neumjerenosti i
požude, ali i još puno grijeha kojima i ne zna termine.
Tužno je što se djeca još od prvih
koraka moraju navikavati na brutalnu realnost života u kojem si nekome danas
najdraže, a već sutra si mu nitko ili smeće koje melje ili gazi. U kojem si
katkad Božica ili Bog, a katkad ništarija. A sve zbog pljuvanja samih sebe i
neimanja inteligencije duše, zbog čega gnjijemo u moralno-intelektualnom
ponoru, a neki umiru i za života, gubeći obilježja majki i očeva.
Koliko bi se samo velikih filozofa
rasplakalo nad grijesima nekih roditelja i što bi učinili da se Društvu polažu
računi za kockanje tim svetinjama!?, pitala se
Marina misleći kako bi bilo lijepo da dječja srdašca ne poznaju bol i da iz
anđeoskih očiju ne kaplju suze! Da ne postoje, fizički zdravi i živi, ali bez
srca i duše!
Kad je nada već počela blijedjeti, a oči
više nisu mogle usnuti, i kad su Malena i Stipo već bili na izmaku snagâ,
negdje u osvit, još jednog teškog proljetnog jutra, začuo se najdraži i
najzvučniji klepet. Rodan je bio tu! Kod kuće! Kod svoje Malene i svoga Stipe!
Vratio se domu svom, u svoju Varoš, prešavši put od 13,5 tisuća kilometara.
Vratio se onoj koju ljubi svim srcem kao prvog dana kad ju je ugledao i kad je
za nju i sebe odlučio sagraditi dom baš na Stipinom krovu. Vjerojatno
osjećajući pozitivnu energiju čovjeka koji mu je mogao biti uzor, jer je i sâm
imao samo jednu ljubav. Čistu, iskonsku i neraskidivu. U životu i u
smrti.
Zovu me žene od San Francisca do Zagreba
i Osijeka, ali ih odbijam pričom o ljubavi prema Malenoj, reći će Stipo, prisjećajući se dana kada ju je prigrlio nemoćnu i
ranjenu. I tu je Klepetanu, zasigurno, poslužio kao primjer, pa ju i on prigrli
iako ga nije mogla pratiti na njegovim putovanjima. Ali joj i ostade vjeran do
dana današnjeg, podižući s njom 'tiće i prenoseći im iskustva o životu i ljubavi
bez kojih ne bi opstali.
Tako je to u ptičjem svijetu i u svijetu
dobrih ljudi, a za malenog Frana, malu Maru i Laninog anđela, koji nikada nije
vidio svojeg oca, Marina je odlučila samo moliti: za snagu i umijeće kojima će
oni svojoj djeci davati ono što sami nisu imali.
A mogli bi i samo kliknuti copy na
ptičji recept koji zorno opisuje kako odgajati djecu i živjeti ljubav, te ga
klikom na paste prenijeti na stranice svojih života, u kojima bi izgovoreno - U DOBRU I U ZLU i DOK NAS SMRT NE RASTAVI vječno živjeli.
prosinca 2014.
