ZVIJEZDA MOGA SRCA - (u tjednu i mjesecu žena, 2021.)
Esejistički osvrt na prozni uradak L.H., učenice 7. razreda O.Š. - DOSEGNUTI SVOJE ZVIJEZDE
ZVIJEZDA MOGA SRCA
Ugodno iznenađena pročitanim tekstom koji se našao u WhatsApp Grupi najužih članova moje obitelji i usputno bacanje pogleda na ime pošiljatelja, već pomislih da je autorica napisanih rečenica moja kći jer tekst bȋ bez potpisa, inicijala. Postavljam si pitanja o temi, razlogu pisanja, stilu, pravopisu... Sve mi nekako izgleda pisano rukom i umom zrele osobe pa se usuđujem pomišljati i da mi se dijete možda odlučilo okušati u pisanju. No, poznavajući ili misleći da je poznajem, zaključujem da to nije ona. Sumnja buja, isprepliću se misli, čitam ponovno tekst bez naslova, ali s jasno "izrečenom" temom, pomišljam i na još jednu zvijezdu mojega srca, zaneseno do te mjere da i ne čitam komentare ispod objave, gdje mogu pronaći traženi odgovor. Malo nas je u Grupi, a svi osim mene oni su rijetki i "sretno" zaposleni Hrvati pa još nisu reagirali na objavu.
Pišem kćeri:
- Ovo je tvoje?
- Ne. Zašto bi bilo moje?
- Pa zbog pravopisa...
Prekida nas novopristigli komentar. Ustvari, emotikoni. Puni su ljubavi. U očima nasmijanog lica dva su srca, plus jedno veliko. Od dede je, tate, supruga, "naše glave kuće". Navukao se na emotikone, ne voli pisati.
Stiže još jedan komentar:
- Lepo, kak dete zori...
Od sina mi je.
Potvrđujem svoju sumnju pa pišem usklično upitnu rečenicu:
- Ovo je moja Lu pisala!?
Kako nema odgovora, jer zaposleni ipak nešto i rade, čitam ponovno tekst o DOSEZANJU ZVIJEZDA.
"Tema dosegnuti zvijezde je prva koja mi je privukla pažnju jer u životu imam mnogo planova za budućnost i puno ideja koje želim ostvariti. Iako još uvijek nisam sasvim sigurna što želim biti po zanimanju, par ideja mi pada na pamet, poput novinarke i molekularne biologinje. Iako, kada sam bila mala djevojčica u glavi su mi bili potpuno drugačiji planovi i kada bi me bilo tko priupitao čime se želim baviti ostatak života moj odgovor bio je da jedino što želim je velika obitelj i puno smijeha."
...
O, Bože, divne li i ozbiljne djevojčice..., ponosna sam na autoricu citiranih rečenica. Riječ je o zvijezdama i njihovu dosezanju, što uz slabiju i jaču svjetlucavost zahtijeva rad i samo rad; učenje i samo učenje. To više jer djevojčica ima mnogo planova za budućnost. Padaju joj na pamet ideje poput: biti novinarka ili molekularna biologinja. Ovo zadnje me zapanjuje jer ne bih ni pomislila da moja djevojčica, koju još nedavno uporno učih pravilno izgovarati riječi, voziti bicikl s tri pa s dva kotača, zatim voziti se na rolama (oh, to smo vježbale na mjestima gdje nema druge publike osim one ptičje) pa sve do usklađivanja odjevnih kombinacija i do obaveznog češljanja iznad kade..., a ona već zna i što je molekularna biologija.
...
Moji mi se ne javljaju, u Grupu ne stižu nove poruke pa nastavljam s čitanjem:
"Moram reći da sam primijetila da što sam starija imam sve veća i veća očekivanja od sebe i bojim se da u tim planovima i željama neću uspjeti, ali uvijek se sjetim kakvu će mi to sreću donijeti te ne posustajem. Što se tiče bliže budućnosti, u potpunosti sam sigurna da želim upisati jezičnu gimnaziju, tijekom koje ću raščistiti što u životu zaista želim raditi i što je pravi put za mene. Ono što sigurno znam je da ću se pored toga posvetiti i očuvanju okoliša i pomoći u kojem god smislu budem mogla. U mojem obiteljskom planu se puno nije promijenilo te i dalje želim svoju obitelj, kao i dobrog i društvenog muža koji će biti dobar otac mojoj djeci. Želim da posjetimo mnoge gradove, mjesta, festivale te da nam svima ostanu u lijepim sjećanjima koja ćemo pamtiti cijeli život. Oko mjesta stanovanja, tj. grada u kojem mislim živjeti, i dalje nisam sigurna. Također, želim tijekom srednje škole i fakulteta upoznati mnogo novih ljudi i sklopiti par novih prijateljstava za koje se nadam da će trajati cijeli život."
...
I što je starija, moja djevojčica od sebe ima sve veća i veća očekivanja. O, Bože, opet se pitam, vjerujući da ne spominjem Božje ime uzalud: Nije li to previše, nije li preozbiljno? Nije li našoj Jedinoj još vrijeme za igru? A zabava, izlasci, plesnjaci...? Neće li se i njoj dogoditi taj PRESKOK kao onih devedesetih mojoj i mnogoj drugoj djeci? Tješim se u vjeri da neće, iako je upravo u ondašnjim godinama svoje majke. Ali vrijeme u kojem jesmo!? Nije li također vrijeme bez izlazaka pa i više. Toliko više da ne želim nabrajati što nas sve snađe u prošloj i produži se u ovu 2021. godinu...
Obećava moja djevojčica sama sebi i da neće posustati. Ustrajat će jer će joj to donijeti sreću, napisa zrelo. Upisat će jezičnu gimnaziju i za to će vrijeme odlučiti čime će se u životu baviti. Sigurna je i čvrsta u svojoj odluci da će, u međuvremenu, brinuti o okolišu te da će na tom planu učiniti sve što će biti u njenoj moći.
U budućnosti želi i vlastitu obitelj, s kojom će živjeti po svojoj mjeri: putovat će; odlaziti na mjesta, u gradove i na festivale koje će pamtiti i uvijek ih nositi u lijepim sjećanjima. Kroz vrijeme odrastanja, školovanja i svega nabrojanog želi steći i neka nova prijateljstva koja će trajati, a vjeruje kako će joj to isto vrijeme odrediti i mjesto stalnog boravka...
Teške su meni i ozbiljne ove zadaće no tješim se činjenicom da su samozadane. Da nisu nametnute, one koje nerado odrađujemo. Emocije se miješaju. I sretna sam i začuđena i na rubu suza od straha preranog sazrijevanja jer već doživjeh slično i vidjeh djecu koja preko noći postaju ljudi ili još gore, djecu bez sjaja u očima na čijim su se glavicama u meke vlasi uvukle srebrne i oštre sjedine. Neopisivi su i bolni ti osjećaji i ta sjećanja, tijekom kojih uvijek slijedi tiho analiziranje ponavljanja povijesti. Ali i pitanje: Zar iz generacije u generaciju!?
...
"Pokušat ću ostvariti sve svoje želje i snove i trudit ću se za to koliko god mogu. Također sam sigurna da ću imati svu podršku svoje obitelji i prijatelja koliko god mi u nekim trenutcima bilo teško. Znam da će se sav trud isplatiti i da će sve doći na svoje, koliko god prepreka i neočekivanih događaja bilo i da ću na kraju uspjeti dosegnuti svoje zvijezde."
...
Tim je rečenicama moja djevojčica, koja tek zakorači u tinejdžerske godine, završila svoju pismenu zadaću, a ja, bez obzira na sve bojazni i strepnje, ne mogu već osjećati ponos. Ponos, kojeg će uz zanos mladosti i bogatstvo životne radosti pratiti pokušaji, želje i snovi, sav mogući trud te nada u pomoć obitelji. Ponos, kojeg i ovim slovima bojim u dugine boje i posipam najmirisnijim laticama srca i duše svoje.
...
Po treći put čitam rečenicu: "Znam da će se sav trud isplatiti i da će sve doći na svoje, koliko god prepreka i neočekivanih događaja bilo i da ću na kraju USPJETI DOSEGNUTI SVOJE ZVIJEZDE."
...
E, tu je naša Jedina za mene već zvijezda, ma koliko značenje te riječi i moje svrstavanje nekoga tko je dio mene zvučalo subjektivno i naivno. Zvijezda je zbog želja, htijenja, pozitivnog razmišljanja i svjesnosti prepreka na koje će nailaziti. Zvijezda je ne samo mojega srca, već i ovoga teksta kojim joj poželjeh zahvaliti na postojanju, upravo takve kakva jest. Zvijezda je jer me, ovim činom zrelosti i umijeća lijepog pisanja, opominje da preispitam sebe i svoje postupke dok plovim ovim nemilosrdnim brzacima rijeke života, koji su uvijek odnosili i odnosit će ono što im pripada.
...
Prošlo je već puno dana, a ja nikako staviti točku na ovaj Osvrt jer čemu žurba kada sam ga pisala s namjerom da ga JEDNOM pokažem našoj djevojčici. Našoj lijepoj Lu.
Ali, razoružala me je poruka koja je jučer stigla u obiteljsku WhatsApp Grupu:
- Lu je za jednu zadaću napisala i sastavak o baki i dedi, ide na županijsko natjecanje. Nastavnica hrvatskog je obožava... – pisalo je u kćerinoj poruci u kojoj je i link spomenutog rada.
Otvaram link, čitam tekst i opet pitam kćer da li joj je ona pomagala.
- Neee, i ja sam danas za to saznala pa vama kopirala... – odgovara.
Potvrđujem, valjda, oduvijek znano – TO JE LJUBAV koja se ne trži nit' se kupuje; to je čista ljubav puna razumijevanja i uzajamnog davanja. Ne žaleći ni jednoga sata, dana i godine posvećenih najbližima i ljubeći svoju sretnost, u tišini svoga bića molim za ispunjenje snova NAŠE JEDINE kojoj ćemo, svi iz naše male-velike obitelji, do zadnjega daha biti potpora.
Ljubeći svoju sretnost, unatoč vremenu opće sumornosti, pomislih i kako će mi, uz povećanje obitelji za još jednog anđela, ovo biti jedan od najljepših OBITELJSKIH TJEDANA, ali i valentinovskih te osmomartovskih darova. Sigurna kako ću i dalje činiti sve da nam svima obiteljske, valentinovske i osmomartovske radosti budu svaki dan!
P.S. Poželjeh ovom Osvrtu priložiti i tekst koji je Lu posvetila baki i dedi, ali kako još nije završena županijska LiDraNo smotra, to nisam u mogućnisti. Možda, JEDNOM.
© Zdenka Mlinar
8.3.2021.
travnja 2021.
