(svibnja 2005.)
Priča koju ovaj put želim staviti na
svoje prozne stranice nije se dogodila u ledeno doba niti u doba od prije
nekoliko stoljeća. Dogodila se u prošlom stoljeću, tu kod nas i u našim
životima. I te kako je živa, a zahvaljujući njenim akterima, ljepotu zemaljsku
blagosloviše i zrake rajske.
Ali, kako na ovim prostorima najčešće i
može biti, sve se počelo događati baš u vrijeme pakla. U vrijeme jednoga od
niza ratova, koji ni ovaj djelić zemlje ne zaobilaze. A kad je tako s
prostorima, onda je i s ljudima i pričama o njihovim životima. O, sretne li
mene i sretne li nevine dječice ovoga svijeta da tome nije tako; da o tom
prokletstvu ne znamo ništa ili da se bar zaboraviti može. Ali, ne! S njim se
rađamo, živimo, umiremo...
I ovaj će put, dijete koje je korak do
svijeta odraslih, za više ciljeve morati napustiti toplinu
doma te umjesto gospodske i civilne odore, na svoje nevino tijelo navući odoru
vojnika i umjesto knjige u rukama držati oružje. A tî će viši ciljevi biti u
službi okupatora, nacista i osvajača. U službi monstruma koji si je umislio
kako je baš on Bogom dan za biti dirigentom orkestru što cijeli svijet se zove;
kojemu je, iako bolesnog uma, uspjelo zavesti mase te bez problema krenuti ka
svome cilju.
Ekonomski jak i ohrabren masom
lakomislenih i zavedenih, gazio je divovskim koracima naprijed, a nailazeći na
istomišljenike, izgledalo je kako bi mogao i uspjeti. No, zahvaljujući
velikodušnosti i darežljivosti prirode i Boga, naišao je čovjek-bolesnik, na
svojim putevima zla, i na oštroumnost, dovoljno jaku da zaustavi igru krvoprolića
i genocida u kojoj je poginulo pedeset pet milijuna ljudi! Što bî sreća za
mnoge. Kako za civile tako i za djecu-vojnike, među kojima je bio i mladi
Talijan kojemu možda i nije bilo teško poći od kuće onomad kada ga je nosila
naivna mladost, istovremeno i hrabra i znatiželjna i željna samostalnosti,
novih otkrića i avantura. Možda mu je, a vrijeme je pokazalo da je vrlo moguće,
i srce osjetilo zov ljubavi, te je s lakoćom, iako imajući svu udobnost i
roditeljsku ljubav, krenuo za njim. A kada ljubav zove, onda dobijemo i krila.
Postanemo nadnaravni! No, zasigurno je bio presudan i obiteljski odgoj koji, i
pri bolnom rastanku od najmilijih, nije zaboravio ponijeti sa sobom, a koji se
temeljio na poštenju i ljubavi prema čovjeku, i koji je, kako u stvarnosti tako
i u mnogim bajkama, bio dovoljan za sreću i uspjeh.
Mladom se čovjeku sreća i te kako
nasmiješila kada je, preživjevši genocidni režim, ugledao ljepotu sarajevske
doline u koju se slila sva sila i ljepota božanska; sve kulture i svi narodi
koje je, činilo mu se, i sunce snažnije grijalo od ostatka svijeta. Nije mogao
ne primijetiti i da je to grad najrazličitijih religija i etničkih skupina; da
su crkve, katedrale, džamije, sinagoge i ostale vjerske institucije smještene
tek stotinjak metara jedna od druge; da ga uspoređuju s Jeruzalemom i New
Yorkom. Da su se takva ljepota i to čudo baš njemu dogodili, dugo nije mogao
vjerovati. No, od prvog je trenutka bio siguran da od te ljepote i dobrote tih
ljudi nikada i nikamo neće otići.
Rado je sudjelovao u poslijeratnom
uklanjanju bolnih tragova koji su bili vidljivi na svakom koraku. Bila mu je to
prilika za iskupljenje, jer sebe je i nakon pokajanja nazivao grešnikom. A u
tim će godinama, sredinom i pred kraj dvadesetoga stoljeća, grad doživjeti
najveći industrijski i ekonomski procvat u svojoj povijesti, dok će ga školstvo
i kultura, kada su osnovani Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, te
brojni muzeji i galerije, učiniti metropolom i glavnim gradom Republike. Rastao
je grad, a i on s njim; ljubav je postajala sve čvršćom i većom; Sarajevo je
bilo u njemu, a on u Sarajevu. Postali su jedno za sva vremena.
No, svu raskoš te ljubavi i ljepote
mladi će čovjek doživjeti kada se zaljubi u Sarajku djevojku, kada
srca opijena uzvraćenom ljubavi bude, ruku pod ruku, s njom šetao sarajevskim
ulicama, odlazio na njegova izletišta i penjao se na njegove uzvisine, brojeći
pri tom u podnožjima nemali broj riječnih izvora. Za vjerovati je da im je, kao
i mnogim Sarajlijama, najomiljenije izletište bilo Vrelo Bosne, te kako im se,
u tim danima ljubavnoga zanosa, nikako nije moglo dogoditi da pijući vodu s
bistrih izvora ne osjete snagu besmrtnosti, snagu vječnosti...
A kako kod čiste ljubavi može samo i
biti, mlada će Sarajka poželjeti još više usrećiti svog Talijana. I osim što mu
je s puno ljubavi pripremala omiljene specijalitete bosanske kuhinje, od kojih
će on uvijek izdvajati slatko od ruža, a koji su po njegovoj želji bili
najvažnija tema razgovora pri rijetkim posjetima rodbini u Italiji, u njegovo
će naručje staviti i najvrjedniji dar. Dio njega i dio sebe. Njihovog sina!
Tog je trenutka, više no ikada, bio
siguran da je gazeći preko trnja i krvi, te ploveći olujnom modrinom morskom,
hrlio sreći u zagrljaj!
Ali, Talijan-pokajnik će se, tih godina
sreće, ponašati u skladu sa životnim normama koje je ponio od kuće, te sukladno
svojoj malenkosti spram ljepote i velikodušnosti sarajevske i grijeha
počinjenih u ranoj mladosti. Skromno će se sklanjati u prikrajke, te sa svojom
„malom" obitelji imati dom na rubu grada. Sa ženom svoga života, radit će
svakojake i teške poslove i radovati se sitnicama. Sve u ljubavi i s puno
pjesme. U nadi za bolje sutra njihova djeteta! Tako će njegova sreća, njegov
mali Kemo, imena po majčinoj, a prezimena po očevoj liniji, odrastati u
predgrađu, nedaleko od mjesta svojeg rođenja, koje će, toj obitelji, biti i
nadahnuće za buduće životne radosti.
A radosti će, u godinama bujne gradske
rascvalosti, u obitelji Monteno biti na pretek. I osim što će se Kemini
roditelji radovati odrastanju svoga grada, radovat će se i odrastanju svoga
djeteta koje im je, na sreću, bilo zdravo te su na njega mogli prenositi svoju
etičnost i ljudskost; ljubav prema obitelji i bližnjemu, prema prirodi i životu
uopće.
A dijete je upijalo i više nego što se
činilo. Lijepilo se za njega i ono što je vidjelo ili čulo kod kuće, i ono što
se pričalo ili događalo izvan nje, te je uz znatiželju i igru, koje mu zbog
odrastanja pored nogometnog stadiona nije nedostajalo, mogao mnogo naučiti. A
učio je brzinom kojom je i odrastao, no na iznenađenje roditelja, uvjerenih da
će mu budućnost biti nogomet, Kemal će krenuti putem glazbe i pjesme, za što ćê
već u startu okriviti dušu sarajevskog sevdaha i talijanske kancone. A on
će, mnogo godina poslije, s ponosom ponavljati da je za takav odabir najviše
kriva duša ciganska.
Da, dijelili smo istu baraku, ja sam s
roditeljima živio u stanu iznad njih, gore na verandi, a oni su bili ispod nas,
u prizemlju. I stalno su pjevali. Jer, kako ono kažu, što su u Americi Crnci to
su kod nas Cigani. Pjesma im je u krvi i ona im je najvažnija, a ostalo čega i
koliko bude, govorit će često naš Kemo.
Dotičući fizičku i psihičku zrelost,
Kemal je svojim pjesmama doticao i nebesko plavetnilo, a one su se svojom
zrelošću i nježnošću, poput kiše na sušnu zemlju, slijevale na srca i duše
Sarajlija. No, samo u početku, jer Kemal Monteno će postati jedan od najboljih
kantautora i šansonjera na ovim prostorima. Nizat će uspjehe već u drugoj
polovici šezdesetih, a nakon prvog nastupa na festivalu Vaš šlager
sezone, 1967. godine postat će i miljenik festivalske publike, gdje je
gotovo redovito odnosio prve nagrade, i kao izvođač i kao autor glazbe i
teksta.
Za tog vremena nastat će i neke od
najljepših njegovih šansona, a krajem sedamdesetih će izvesti i najljepše
pjesme posvećene rodnom gradu i Domovini, koje će postati i svojevrsne himne,
kao što je to bilo 1976. s pjesmom Sarajevo ljubavi moja i 1977. s
pjesmom Zemljo moja.
Ne znam kako su tu ljepotu uspjeli
preživjeti Kemalovi roditelji, jer o kvaliteti onoga što im je sin radio u
pozitivnom će kontekstu govoriti mnogi provjereni ljudi tê struke. Tako smo od
dotičnih mogli čuti kako Montena odlikuje poseban lirski i romantičarski
muzički izraz, u kojem su na jedinstven način objedinjeni motivi bosanske
sevdalinke s mediteranskim šarmom talijanske kancone; da su njegovi tekstovi
iskrena ispovijed pjesnika koji je okusio i ljubav i bol života, te da ih na
sebi svojstven način pretapa u pitku pjesmu jasnog i jednostavnog izraza; kako
se i pored toga što su mu, još od prve kompozicije, ljubavni motivi glavni,
nikada ne ponavlja u svojim šansonama, nego iste spretno varira na tisuću
različitih načina uranjajući ih u harmonični kostim melodije koja ne robuje
turobnoj balkanskoj tradiciji nego se okreće raspjevanom Mediteranu i još više
– sjetnoj talijanskoj kanconi, napose onoj sa Sanremo festivala...
No Kemala će, i kroz razdoblje
najbogatije glazbene karijere, pratiti glas skromnog i plemenitog čovjeka jer
nikada nije gledao vlastitu korist, nego priliku za pomoći ako treba. Ili pak
priliku za druženja s prijateljima; sa svojom Rajom.
I pjevat će Kemo, i pjevat će olimpijsko
Sarajevo, i pjevat će njihova Raja s njima. Pa trava, drveće, ptice, rijeke,
potoci i cvijeće. Sve dok se ne probudiše spodobe i sotone koje nisu mogle
gledati bjelinu i slušati raspjevanost sarajevsku. Spodobe, crnila i tame vazda
željne, a krvi žedne!
Ne pitajući za cijenu, krenuše sa
Sjevera zemlje da bi završili na Jugu, te kao najslađi i najvrjedniji plijen u
svoje mape ucrtaše najsjajniji dragulj Balkana – Bosnu i Hercegovinu. Moćni i
snažni, te kako misliše i od Boga poslani, poput one spodobe što je zamislila
da može biti dirigent orkestru što cijeli svijet se zove, nasrnuše đavli i na
ljepotu sarajevsku.
A kako su krvoloci bili njeni rođeni
sinovi i kćeri, braća i sestre, nije im bilo teško zaključiti i da će, pored
sarajevskih utvrda, najveći problem biti duša grada – Raja sarajevska. Stoga i
najjače snage lociraše na mjesta s kojih će imati najviše šanse; na do tada
omiljena izletišta i svjetskoga glasa poznata skijališta.
I doista, što bî taj mali biser spram
moći olovne, spram olujne snage vojske koja se dičila visokim mjestom na
rang-listi najmoćnijih vojski svijeta; što bî ta dobroćudna i goloruka Raja
spram mržnjom, nacizmom i alkoholom nakresanih kabadahija; spram lažnih
vjernika, doktora, intelektualaca, moralista!?
I doista, dogodi se ni manje ni više
nego masovna grobnica! I puno grobnica!, koje su još namjeravali lijepo i
bez tragova ukloniti, pa na istom mjestu sagraditi svoja carstva i oltare
svojih svetosti. Spomenike koji bi, isklesani od najplemenitijih prirodnih
materijala, budućoj mladosti mogli svjedočiti o junaštvu i veličini njihovih
predaka!
Pretvorilo se Sarajevo u plamteću
buktinju, a mnoštvo rijeka i bistrih izvora od kristalno čistih postadoše
crvene i blatne kaljuže; zamutilo se i nebo nad Sarajevom te umjesto blagih,
čistih i rodnih kiša na njeg spusti sivu izmaglicu i živi led, a kada bi došlo
vrijeme bijelih snjegova, bjelina se pretvarala u krvave mrlje. Zbog nebeske
zamućenosti, ni sunce ga tih godina neće grijati, a u trenucima pokušaja, sarajevska
Raja ga ne vidje od suza koje (po)tekoše u potocima...
Tri i pol godine Sarajevo bî pod
opsadom, a u tom se periodu ugasi preko deset tisuća života, od čega tisuću i
petsto dječjih, dok ranjenih bî pedeset tisuća! Osim civila, uništavane su i
visoke civilizacijske vrijednosti i tekovine multikulturalnog društva koje su
na tom prostoru stvarane vjekovima. A bit će spaljena i Gradska vjećnica te
oštećeni gotovo svi kulturno-povijesni, stambeni i vjerski objekti...
No, u nesreći bî i nešto sreće. Ustvari,
mnogo sreće! Jer, kao u većini bajki, krvnici i prokletnici su na sve mislili
osim na ono najvažnije, na stare narodne! I dobro da je tako, jer
da jesu onda bi zasigurno, među tko zna koliko njih, pronašli i onu koja već
vjekovima jasno i glasno zbori da zlo uvijek sâmo sebe uništi.
Ali, trebalo je dočekati slom sile što
vražji ples je (za)plesala. Trebalo je dočekati prestanak grmljavine i
ledeno-olovnih padalina koje ne ubiše Sarajevo, ali ni Kemala Montena koji ga u
to vrijeme ni po cijenu života nije želio napustiti. Uzaludna su bila pisma i
pozivi prijatelja, uzaludna je bila i sva pjesma njihova, uzaludne su bile i
sve ponude bjelosvjetske i svo blago njihovo. Od početka je sa svojom Rajom
dijelio svaku nesreću i rijetka zrnca sreće. Gledao razaranje grada i s njim u
plamenu gorio; pokapao mrtve prijatelje i susjede. Pored svog nogometnog
stadiona popunjavao Novo sarajevsko groblje; smrzavao se, strahovao,
gladovao...
I pjevao! Jer što bi u toj nesreći
njegov grad, njegovi Cigani, njegova Raja i on sâm bez pjesme!? Ne bi
preživjeli, reći će ponosno, ali ne i prkosno. Jer toga nije poznavao. Čim
prije će nastojati zaboraviti teško vrijeme te početi stvarati nova djela i
neku novu sreću.
No ovaj će put, kroz tu novu sreću,
Kemal morati ploviti bez svojih najmilijih. Bez majke i oca! Bez onih koji su
bili najvjerniji i najiskreniji ljubitelji njegovih pjesama i svega što je u
životu stvorio i imao.
Majka mu je, već pri prvim najavama
rata, osjetila zebnju od koje se nikada nije oporavila. Zaledile joj se žile,
usne zanijemile, a pogled se zamutio. No priroda ju je poštedjela svih zala
koji su se počeli događati njenom Sarajevu, njenom djetetu i svôj djeci
sarajevskoj.
A čovjek njenog života, njen dragi
Talijan, umirat će onoliko godina koliko su ubijali i Sarajevo. Bdjeti će,
strepjeti i izgarati nad onim što su voljeli. Iako je jednim dijelom sebe žalio
što nije otišao s njom, drugim je dijelom svoga razuma bio sretan što je mogao
podijeliti patnju sa sinovom i svojom Rajom; sa svojim i njegovim Gradom.
Tih će godina živjeti s uvjerenjem da je
i to cijena koju plaća za iskupljenje svojih grijeha. Stoga je želio biti
hrabar i izdržati svu patnju i sva iskušenja; ne pokleknuti i ne posrnuti, već
ponosno i hrabro koračati prema danu čije će svanuće proparati vijest o tome da
je zlo slomljeno i da se dalo u bijeg. A kada taj dan stigne, mislio je, neka
ni njega više ne bude.
Nesreća je trajala sve dok nije nabrojao
tisuću i tristo dana, te se nemalo iznenadio kada je na nebu, umjesto
gromoglasnih oštrica munja, ugledao sunce zlaćano. Vidjevši kako se ni nebo ni
sunce ne šale i da će tišina zemaljska potrajati, smiraj i čistoću osjeti u
duši svojoj. Dugo mu je trebalo da povjeruje u sreću koja je poštedjela život
njegovog Kemala, a čuvši kako se nad Sarajevom ponovno ori pjesma umilna, i sâm
poželje zapjevati. No, niti je glasa ispustiti mogao, niti rukom mahnuti, niti
nogom koraknuti. Ni okom više nije mogao trepnuti, niti kakva glasa čuti.
Odjednom, čovjek kip posta, kameni i teški; bez osjećajâ i bez ikakva znanja,
bez potreba i želja! Dozivao ga njegov Kemal, dozivali ga unuci, komšije,
ljekari i travari. Dozivala ga pjesma bosanska!
Al' uzalud, srce mu toliko sreće
izdržati nije moglo, govorahu svi odreda. Zato bez
glasa ostade, na mjestu gdje zapjevati poželje. Zato na licu ne ostavi tragova
ratne patnje i nasmijan svojoj Sarajki u zagrljaj ode. Da u vječnosti sretne
snove snivaju i proljetnom beharu sevdalinke pjevaju. Da o gorama visokim i
morima plavim pričaju...
A Kemal će, više no ikada svjestan
ljudske prolaznosti i sretan da uopće ima priliku, hrabro i dostojanstveno
nastaviti svoju plovidbu nepredvidivim životnim brzacima.
Prije svega će izricati zahvale
prijateljima, bez da umanjuje vrijednost i jednoga od njih, a u nizu
novonastalih hitova, važno će mjesto zauzeti i pjesma Hvala svima skladana
u društvu prijatelja, koje će potom, onako, po bosanski, počastiti Dunjama
i kolačima. Upustit će se i u suradnju s mlađim glazbenicima, kada će mu se
za mikrofonom pridružiti Boris Novković, Danijela Martinović, Maja
Odžaklievska, Deen i drugi. Ali i prijatelj-senior, Rade
Šerbedžija...
U vremenu novog i možda najkvalitetnijeg
stvaralaštva, Kemal Monteno živi na relaciji Sarajevo-Zagreb, ljubeći istom
jačinom i jedan i drugi grad. Glazbeni put mu je ispunjen brojnim nastupima na
domaćim festivalima i bogatom koncertnom aktivnošću diljem bivše Jugoslavije.
No, duboko svjestan razorenosti i nesreće svuda oko sebe, najviše vremena
posvećuje humanitarnom djelovanju jer to ga ispunjava na poseban način i pomaže
mu nositi se s burama i olujama koje mu se svako malo nađu na putu.
Rado se i bez obzira koliko boljeli
vraća i starim hitovima; onima zbog kojih osjeti teret slave i koji su postali
svojevrsnim himnama. A malo je onih koji ih ne vole čuti, jer ih više liječe nego
bole.
Kemo, naš dragi Kemo! Sunce naših dana i
noći naših smiraj! Kantautor i maestro od šansone; skroman i talentiran;
duhovit čovjek s velikim srcem. Umjetnik bez ijedne notice prepotentnosti;
istinska zvijezda – od majke Sarajke i oca Talijana što preko sedam gora i
jednoga mora k nama stiže. Što onomad, znatiželjan i mlad, kraj Sarajva
grada stade te mu čovječnost svoju i srce puno ljubavi dade!
siječnja 2015.
