Krajem travnja i početkom svibnja 2014.
sudjelujem na Natječaju Pišem ti pismo, za koji je ovaj put tema bila – Moja
knjiška ljubav.
Nezainteresirana i u suživotu s uvijek
prisutnim hoću-neću, vjerovali ili ne, prevagnula je jedna Maćuhica. Pišem
pismo i nosim ga na poštu zadnji dan (30. travnja), s tim da bi na navedenu
adresu moglo stići tek 2. svibnja jer, dakako, 1. je neradni.
Za osam dana zvoni mi mobitel. Javljam
se pozivatelju s nepoznatog broja. „Dobar dan! Da li sam dobila Zdenku
Tomić?" pozdravlja me kurtoazno nepoznati ženski glas i pita za identitet.
„Daaa, ja sam, izvolite", odgovaram s malom stankom na samom početku
rečnice (jer se moram prisjetiti da sam i Zdenka Tomić, kako sam napisala u
osobnim podacima) i nudim nastavak razgovora. „Zovem iz knjižnice Velika Gorica
i želim Vas obavijestiti da ste dobili nagradu za Naj pismo", obavještava
me ljubazno mlada knjižničarka...
Da, u zbrci jednog i pol dana, u kojem
donosim odluku o pisanju te pišem i pišem, printam, adresiram i šaljem, uspjela
sam se i predomisliti: za promjenu datuma pisanja Pisma te pišem dan i mjesec
Matoševe smrti, za promjenu šifre, za promjenu prezimena, za adresu
prebivališta umjesto adrese boravišta i za izostavljanje e-adrese. I što sam si
skuhala, to sam i kusala. Po djevojački sam, Zdenka Tomić, i obavijest o
nagradi primam telefonom.
No, prava radost mi je u primijećenom
pisanom uratku, u mojem uspjelom malom proznom djelu – u pismu Antunu Gustavu
Matošu. U Priznanju koje sam dobila za njega!
Na taj divni i suncem okupani 10.
svibanjski dan, u knjižnici s najljepšim vitrinama i policama za knjige u
gradu, nakon dodjele Priznanja, ustreptalih srcâ i ozarenih licâ, sami smo
čitali svoja pisma. Što, uz prijatelje, članove naših obiteljî i članove žirija,
te dvije prekrasne djelatnice Hrvatskih poštâ i tople djelatnike knjižnice i
nije bilo teško.
Cijeli događaj i dodjelu Priznanja, koje
Knjižnica, u suradnji s Hrvatskom poštom, organizira treću godinu zaredom, a
povodom Svjetskog dana pisanja pisama koji se obilježava 11. svibnja sa željom
da podsjeti na zaboravljenu komunikaciju putem pisma te s ciljem poticanja
pismenosti i pismenog izražavanja, bili su i svečani i medijski popraćeni.
Meni osobno, mali vjetar u leđa;
podstrek za napisati još nešto, za ne odustajati.
P.S. Uz ovaj osvrt svakako prilažem i
Nagrađeno Pismo A. G. Matošu, na ugodno čitanje svima koji nikada nisu pisali
ljubavna pisma, a posebno onima koji bi se rado prisjetili dobre stare i
romantične komunikacije putem pisama. (pogledati rubriku Proza)
lipnja 2014.
Vidi rubriku Proza:
