U već tradicionalnoj
organizaciji Knjižnica Grada Zagreba, PK Sesvete, "ČITAFORA" je
i ove 2019. godine raspisala Natječaj za najljepše ljubavno pismo. Javljam se s
pismom "Ljubavi moja" i moja POHVALNICA ZA NAJLJEPŠE
LJUBAVNO PISMO je tu... Hvala prosudbenom povjerenstvu!!! 💌❤️
U nastavku POHVALNICA I PISMO:
Ljubavi
moja!
Već
25 godina želim s tobom popričati, požaliti ti se i pohvaliti; za tebe jutrom
otvarati oči, s tobom maštati o našoj sreći. O troje zdrave djece koja će
ličiti na nas i za koju ćemo živjeti; o kući punoj topline i ljubavi, želja i
snova, zahvala i molitve da se i njima dogodi ljubav poput naše. Ljubav, koja
nas obasjava kamo god koračali; o kojoj se govori i piše; koja inspirira.
Danas, ljubavi moja, naša djeca doista žive onako kako smo željeli. Svo troje su nam živi i zdravi, imaju svoju djecu, tople domove, sretne ljubavi... Tako ti se mogu pohvaliti i da naša obitelj sada broji 13 članova. Velika smo i sretna obitelj, a računajući da si i ti u našim srcima, onda je i uduplana. Ne pretjerujem, jer slijedimo tvoj put. Put ljubavi. Poučeni onim tvojim izjavama – da se ljubav ljubavlju vraća i da ljubav rađa ljubav!
Nevjerica da fizički više nisi s nama, dugo je trajala. No, učinila sam sve da nas ona ne sputava u gradnji unutarnjeg i izvanjskog mira; da se u naša srca ne uvuče mržnja prema onima koji nam te istrgnuše iz zagrljaja.
Moram ti reći i što me je potaknulo na ovo pisanje i na hvalu svoje djece, kada to u javnosti nikada ne činim, kao što nikada nisam i neću govoriti o tome koliko mi je sve ove godine teško bez tebe.
Naša pisma, ljubavi moja! Zbog njih ti pišem! I danas žalim što onda, kada sam s djecom odlazila od kuće, u onim dvjema putnim torbama ne nađoh mjesta i za kutiju od bombonijere u kojoj su bila. Kako vrijeme prolazi, to se više prisjećam mladosti pa i tih tragova naše prve zaljubljenosti, koji su četiri godine putovali između grada u kojem si se ti školovao i grada u kojem ću ja, kao žensko dijete, morati ostati do udaje.
O, kada bi samo znao kako je danas sve drugačije. Možda bi pao i u nesvijest kada bi vidio kojom brzinom danas putuju informacije i pošta svake vrste. Vjeruj mi, sve se odvija u par sekundi, minuta i sati, a čudima od tehnike okupirani su i mladi i stari, toliko da je i znanost zabrinuta.
I sama imam kompjutor te vezu s internetom, zahvaljujući kojoj mogu skoro sve imati, a da ne izađem iz kuće. O tome bih ti mogla pisati satima, a da ti ništa ne shvatiš pa ti želim samo reći da je upravo internet sukrivac za ovo pisanje.
Naime, prošlo ljeto na internetu sam slučajno pročitala kako su poruke i pisma Slave i Augusta Šenoe, jednog od najvećih naših pisaca, restaurirana i da će se moći pogledati i čitati u kući Šenoa. Ne bih se baš obazirala na tu objavu da u njoj ne vidjeh i fotografiju na kojoj Slava čita Augustovo pismo, nastalo u danima prije njihove ženidbe.
Srce mi se nekako steglo, a u grlu me sve nešto gušilo zbog žâla što i ja, poput Slave, nemam naša pisma da me, u ovim danima zrelosti, podsjete na detalje ondašnje sretnosti. Pomislih i kako bih s njima u rukama ponovno osjetila tvoju toplinu, dodire, poglede; kako se ne bih sramila i djeci ih pokazati. U prvi mah, poželjeh otići i pogledati taj vrijedni muzejski postav, ali se brzo i predomislih znajući da nemam snage za to te odgodih posjet Muzeju Šenoa za neki drugi put, a tebi, ljubavi, evo, baš u ovom pismu obećavam da ću to učiniti još ove godine.
Slavino lice, na onoj crno-bijeloj fotografiji, nastaloj 1931. godine, zračilo je ponosom dok je, pogleda uronjenog u dubinu rukopisa koji joj je nekada bio sve na svijetu, zasigurno nizala slike zajednički proživljenih radosti i žalosti. Osjetih tada nostalgiju jaču no ikada, koja me tek baci u novo razmišljanje o tome kako su skončala naša pisma. Prije 15 godina, napisala sam i pjesmu o njima pa ti se, evo, moram pohvaliti kako su mi te moje prve rime bile melem za srce i dušu. Istô pomislih i sada, te si rekoh: Ponovno ću pisati svojoj ljubavi! To će mi vratiti bar djelić onog mladenačkog zanosa, obavijenog dražesnim pupoljcima čiste ljubavi, i biti najbolji lijek za probuđenu bol koja, valjda, tek zajedno s nama odlazi na vječni počinak. Poželjeh ti opet napisati – Ti, ili nijedan drugi, baš kako je nekada i Šenoa napisao svojoj Slavi – Ova, ili nijedna druga.
Ali, ljubavi moja, pišući ovo pismo, rodila se u meni želja da ti opet pišem i da ovo pismo bude prvo u nizu kojeg ponovno želim imati. Zato, sada neću duljiti i puno te opterećivati svojim radostima i tugama. Neka ovo bude naše Prvo pismo u ovom stoljeću, kojem ću dodavati nova te za njih naći i jednu veliku kutiju od Kraševe bombonijere da ih čuva od prašine i znatiželjnih pogleda. Potrudit ću se i da ne završe kao ona što ostadoše u kandžama mržnje i rata, / kada su im se neka lica divila, a neka smijala, / ne znajući da su tebe i mene na daljinu grijala. / Da su tragovi naše ljubavi u vječnost stali / jer njoj smo, ti i ja, sve dali!
Pismo ću i završiti ovim stihovima iz pjesme koju ti spomenuh jer govore o tome da našoj ljubavi nije i ne može biti kraj. Čak se nadam kako će me ovo, ali i sljedeća naša pisma još itekako tješiti jer je Slava Šenoa, na onoj fotografiji, imala 81. godinu.
Ljubavi moja, šaljem ti srdačne pozdrave od cijele obitelji, našega blaga bez cijene, uz poruku kako će uvijek biti na snazi ona, toliko ti puta napisana rečenica – Ti, ili nijedan drugi!
Danas, ljubavi moja, naša djeca doista žive onako kako smo željeli. Svo troje su nam živi i zdravi, imaju svoju djecu, tople domove, sretne ljubavi... Tako ti se mogu pohvaliti i da naša obitelj sada broji 13 članova. Velika smo i sretna obitelj, a računajući da si i ti u našim srcima, onda je i uduplana. Ne pretjerujem, jer slijedimo tvoj put. Put ljubavi. Poučeni onim tvojim izjavama – da se ljubav ljubavlju vraća i da ljubav rađa ljubav!
Nevjerica da fizički više nisi s nama, dugo je trajala. No, učinila sam sve da nas ona ne sputava u gradnji unutarnjeg i izvanjskog mira; da se u naša srca ne uvuče mržnja prema onima koji nam te istrgnuše iz zagrljaja.
Moram ti reći i što me je potaknulo na ovo pisanje i na hvalu svoje djece, kada to u javnosti nikada ne činim, kao što nikada nisam i neću govoriti o tome koliko mi je sve ove godine teško bez tebe.
Naša pisma, ljubavi moja! Zbog njih ti pišem! I danas žalim što onda, kada sam s djecom odlazila od kuće, u onim dvjema putnim torbama ne nađoh mjesta i za kutiju od bombonijere u kojoj su bila. Kako vrijeme prolazi, to se više prisjećam mladosti pa i tih tragova naše prve zaljubljenosti, koji su četiri godine putovali između grada u kojem si se ti školovao i grada u kojem ću ja, kao žensko dijete, morati ostati do udaje.
O, kada bi samo znao kako je danas sve drugačije. Možda bi pao i u nesvijest kada bi vidio kojom brzinom danas putuju informacije i pošta svake vrste. Vjeruj mi, sve se odvija u par sekundi, minuta i sati, a čudima od tehnike okupirani su i mladi i stari, toliko da je i znanost zabrinuta.
I sama imam kompjutor te vezu s internetom, zahvaljujući kojoj mogu skoro sve imati, a da ne izađem iz kuće. O tome bih ti mogla pisati satima, a da ti ništa ne shvatiš pa ti želim samo reći da je upravo internet sukrivac za ovo pisanje.
Naime, prošlo ljeto na internetu sam slučajno pročitala kako su poruke i pisma Slave i Augusta Šenoe, jednog od najvećih naših pisaca, restaurirana i da će se moći pogledati i čitati u kući Šenoa. Ne bih se baš obazirala na tu objavu da u njoj ne vidjeh i fotografiju na kojoj Slava čita Augustovo pismo, nastalo u danima prije njihove ženidbe.
Srce mi se nekako steglo, a u grlu me sve nešto gušilo zbog žâla što i ja, poput Slave, nemam naša pisma da me, u ovim danima zrelosti, podsjete na detalje ondašnje sretnosti. Pomislih i kako bih s njima u rukama ponovno osjetila tvoju toplinu, dodire, poglede; kako se ne bih sramila i djeci ih pokazati. U prvi mah, poželjeh otići i pogledati taj vrijedni muzejski postav, ali se brzo i predomislih znajući da nemam snage za to te odgodih posjet Muzeju Šenoa za neki drugi put, a tebi, ljubavi, evo, baš u ovom pismu obećavam da ću to učiniti još ove godine.
Slavino lice, na onoj crno-bijeloj fotografiji, nastaloj 1931. godine, zračilo je ponosom dok je, pogleda uronjenog u dubinu rukopisa koji joj je nekada bio sve na svijetu, zasigurno nizala slike zajednički proživljenih radosti i žalosti. Osjetih tada nostalgiju jaču no ikada, koja me tek baci u novo razmišljanje o tome kako su skončala naša pisma. Prije 15 godina, napisala sam i pjesmu o njima pa ti se, evo, moram pohvaliti kako su mi te moje prve rime bile melem za srce i dušu. Istô pomislih i sada, te si rekoh: Ponovno ću pisati svojoj ljubavi! To će mi vratiti bar djelić onog mladenačkog zanosa, obavijenog dražesnim pupoljcima čiste ljubavi, i biti najbolji lijek za probuđenu bol koja, valjda, tek zajedno s nama odlazi na vječni počinak. Poželjeh ti opet napisati – Ti, ili nijedan drugi, baš kako je nekada i Šenoa napisao svojoj Slavi – Ova, ili nijedna druga.
Ali, ljubavi moja, pišući ovo pismo, rodila se u meni želja da ti opet pišem i da ovo pismo bude prvo u nizu kojeg ponovno želim imati. Zato, sada neću duljiti i puno te opterećivati svojim radostima i tugama. Neka ovo bude naše Prvo pismo u ovom stoljeću, kojem ću dodavati nova te za njih naći i jednu veliku kutiju od Kraševe bombonijere da ih čuva od prašine i znatiželjnih pogleda. Potrudit ću se i da ne završe kao ona što ostadoše u kandžama mržnje i rata, / kada su im se neka lica divila, a neka smijala, / ne znajući da su tebe i mene na daljinu grijala. / Da su tragovi naše ljubavi u vječnost stali / jer njoj smo, ti i ja, sve dali!
Pismo ću i završiti ovim stihovima iz pjesme koju ti spomenuh jer govore o tome da našoj ljubavi nije i ne može biti kraj. Čak se nadam kako će me ovo, ali i sljedeća naša pisma još itekako tješiti jer je Slava Šenoa, na onoj fotografiji, imala 81. godinu.
Ljubavi moja, šaljem ti srdačne pozdrave od cijele obitelji, našega blaga bez cijene, uz poruku kako će uvijek biti na snazi ona, toliko ti puta napisana rečenica – Ti, ili nijedan drugi!
Šifra
- tvoja Fiolica
ožujka 2019.
