Subota je, dan pripreme za uskrsno
obiteljsko okupljanje. Ujutro, mojoj sreći i meni, na Messengere stiže kratki
video s kojeg bijelo keramičko zvono poziva na ručak. Sama zvonka glazba male
keramičke kuglice koja se klati lijevo i desno, najavljuje svečani objed.
Uz glazbu zvona, čuje se i glasno
dozivanje na uuucaaak! Dozivanje, zvonkije, pjevnije i umilnije od bilo kojeg
drugog dozivanja u mojem životu.
- Uuucaaak, uuucaaak - doziva mrvica
od čovjeka, kojoj valja pomoći da izraste u biće koje će u sebi nositi znanje
obiteljskih vrijednosti i zajedništva. U osobu koja će voljeti život i zemlju
kojom hoda. Zemlju iz čijih prsiju siše dragocjenosti i svetosti žiota, s kojom
će uvijek moći podijeliti životne radosti ili naći utjehu, kada bude šiban
neizbježnim nevoljama. Majku Zemlju, koja nam sve daje i sve uzima.
Video krasi još i lice majke, koja
pomaže Mrvici u obavljanju toga važnog zadatka. Keramičko zvono je utihnulo, a
i mali je zvonki glasić dozvao svoju družinu za stol na proljetnu obiteljsku
svečanost...
Ima tome godina dana, naše obiteljsko
pilence već zna reći da ima trrri godine, a zna nas pozivati i na ruuučaaak.
No, godina je ovo koja je počela
nevoljom po ljudski rod. Zima bi siva i bez snijega, a u danima proljetnog
buđenja stiže i neki opasni virus, koji razdvoji obitelji te gradsku vrevu
pretvori u muklinu pustoši. Kako jedna nevolja uvijek doziva drugu, tako se
nevolji straha od zaraze i smrti pridruži nevolja potresa koja rodni grad naše
Mrvice pretvori u ruševinu. Dan poslije, kada se uz niz novih potresa rađala i
nova zora, svu tu nevolju blagoslovi i snježna bjelina. Iako unedoba, mi kojima
krov nad glavama osta čitav, uz suosjećanje s onima koji nisu bili te sreće,
mogli smo, barem potajno i samo jedan dan, uživati u tihoj čaroliji
pahuljastoga plesa...
Nakon videa, koji nas je podsjetio na
dane obiteljskog zajedništva i Uskrsa po našoj mjeri, od djece nam stižu i fotografije
ovogodišnjih uskrsnih priprema, tipa: svatko za sebe i u svome gnijezdu...
Sutra, na Uskrs 2020., u našem domu
keramičko zvono neće pozivati na obiteljsku svečanost, a ni slatki dječji
glasić neće iz sveg glasa vikati ni uuucaaak, niti ruuučaaak! Ni naš stan neće
mirisati na janjetinu hrskave korice obavijene ružmarinom iz našega
mediteranskog vrta. Ona će biti na meniju obiteljskog ručka, kada budu
stavljene točka i uskličnik na zabranu druženja. Kada Corona, taj mali i
nevidljivi, a toliko moćni ubojica, padne na koljena i postane dio povijesti
21. stoljeća.
Utješena tom nadom, svojoj ću djeci i
njihovoj djeci dati u zadatak, pa i pismeni, da tada ne smijemo zaboraviti
keramičko zvono, uz čiji će nas zvon, glas nekada male mrvice od čovjeka, naš
Jedini, opet pozivati i na uuucaaak i na ruuučaaak! A taj će umilni poziv
svakako biti začinjen širokim i najljepšim osmijehom naše Jedine LU !!!
Zdenka Mlinar
travnja 2020.
