Jutro je. Proljetno. Ne kuha kavu;
jutarnju je odbacila kao nezdravu, a popodnevnu pije zbog dobrog društva i tek
„da se računa“. U zelenoj šalici već je skuhani čaj. Zeleni i menta.
Proljeće je, pa nek se sve zeleni i miriše. Uz čaj će nešto i prigristi, a
naviku (doručak prije svega) preuzela je od svoje dvadeset godina mlađe kćeri.
Da, da. Nisu čaj i zdravi doručak samo za djecu, starije i bolesne. A zdrav je,
vjerujte. Bez paštete, narezaka, kobasica, bijelog kruha... I bez crnih
cigareta. Zauvijek crnih! Jer se i danas živo sjeća očevog pušenja i u spavaćoj
sobi, te majčinog kašlja kroz poplun koji bi cijelu noć navlačila na nos i
usta. No, njen početak dana izgleda zdravo i trebala bi „potrajati“.
Ali, mentalitet i standard su takvi da
zbog onih s 50 i 50+ nisu potrebne ni burze rada, ni proizvodnja, ni potrošnja.
Osim, ako nemaju lovu za vlastiti business koji će im, po novokomponiranim i
nepisanim pravilima, omogućiti i osobnog roba. Dok doručkuje i griješi. Zavidi
svima koji imaju posao, a najviše političarima jer i u sedamdesetima ulaze u
Skupštinu i Sabor ili postaju predsjednici države. Kao, cijeni se iskustvo! Ne
smije misliti o tome, odlazi na balkon diviti se proljeću.
Prije uobičajenih (ne)radničkih
djelatnosti, želi popiti još jednu šalicu čaja. Stavlja u nj žlicu meda; samo
jednu, onu srednju, ni preslatko nije zdravo. Odmah pere suđe, teže je kad se
osuši, a i više se vode potroši. Voda je budućnost, treba ju čuvati za
djecu.
S cvijeća je uklonila neprepoznatljive
latice, pospremila krevete, obrisala prašinu, ali samo s mjesta gdje dopire
dnevna svjetlost. Tek da ju cijeli dan ne bode u oči. Usput se prisjetila i
onih koje (da, koje, jer uvijek su to žene) od toga žive i koje prašinu nikad
ne brišu po rubovima i kutovima. I nikada, tako je bar s onom koja čisti
stubište njene zgrade, ne vide paučinu iznad glave. Razumije ih i ne želi o
tome misliti. Otišla bi predaleko, a to šteti zdravlju.
I majka joj je pred očima, obavlja
tisuću kućanskih poslova, ali i one koji donose „živu lovu“. Vidi, ali i
osjeća, i njen višak kilograma i proširene vene na nogama i blagi pogled na
lijepom licu. Čuje i njeno pjevušenje i gromoglasni smijeh i neizostavno
izgovaranje – čuvaj se ili čuvajte se – pri svakom ispraćaju djeteta, supruga,
dragog joj ili nedragog gosta. Ali, ne smije ni o tome, iako djeluje poučno i
smirujuće.
Sa svojim je djetetom, raduju se
njegovoj kupnji i uređenju stana. Sretni su što je banci podoban klijent; ima
stalni posao, prosječnu hrvatsku plaću, mlad je... Dotiču i godine u kojima će
otplaćivati samo kamatu, a ostatak plaće raspoređuju na režije i školarinu.
Prekidaju! Opasno je, ubija, guši.
Ne sluša radio i ne gleda televiziju,
prijepodnevne sate želi živjeti punim plućima i biti samo svoja i sa svojim
mislima. Gleda na sat, već je deset. Ručak neće kuhati, ostalo je nešto od
jučer, a tome će pridodati svježeg povrća i voća. Dok ju proljeće, nečujno
ulazeći i izlazeći kroz prozore, zamamno njiše prostorom, razmišlja što bi bilo
pametnije – izaći u šetnju ili sjesti za računalo. To su stvari koje ju drže i
vesele. I tješe. Pri pomisli na vrijeme kada su mislî i želje dosezale nebesko
plavetnilo, a dan i noć bili prekratki za učiniti sve planirano.
Odabire računalo. Želi pisati! Uključila
je laptop, otvorila novu stranicu u wordu i namjestila prste na tipkovnici
onako kako to čine kvalificirani daktilografi. O vrsti slova i formi teksta će
na kraju, to joj je najdraži dio. Ali, o čemu bi mogla pisati? O politici,
možda? O modi i takozvanim i samozvanim selebritijima? O samoljublju, lažnom
domoljublju i trendovskom bogoljublju? O ukidanju rodilišta i zatvaranju
brodogradilišta? O tome kako su neki ipak pozvani na odgovornost za pljačku
stoljeća ili ratni zločin; o ubojicama koji, umjesto da rade nešto korisno za
zajednicu, i dalje vrebaju žrtve; o svom dvogodišnjem čekanju rješenja za
mirovinu koja neće biti niti petsto kuna...? Ne može se odlučiti! Kucka prstima
o stol i pomišlja na razne teme. No sve je stresno, pogotovo za nekoga s 50+.
Neće si dan pokvariti ni pišući o devedesetima. Previše je osobno, a i nije
više in. Sva utrnula, napušta najdražu igračku. Želi van. Želi živjeti
proljeće! Brzo će proći, kao i svaki put. Oblači laganu odjeću, vani je vruće i
ljeto će uskoro svojim trikovima i srdačnim poljupcima prisiliti proljeće na priznanje
da je za ovu godinu njegovo prošlo.
U parku je, nedaleko od knjižnice,
škole, doma zdravlja... Sunce ju ljubi, miluje, usmjerava. Prolaznici su
rijetki i zasigurno nezaposleni, umirovljenici i bolesni. Ispred nje je stazâ
kao u priči i cijeli prostor joj se čini poput labirinta. Paše joj, želi da
potraje. Odjednom, osjeća kako bi mogla pasti. Željela bi do rasvjetnog stupa,
nasloniti se, ali joj se čini opasnim. Odlučuje se za par koraka udaljenu
travnatu uzvisinu; pad će biti blaži, a na nju bi mogla i leći.
„Gospođo, kako se zovete?“ čuje
duboki i pomalo hrapavi ženski glas. Ne odgovara. Bolnički miris joj je u
nosnicama, stimulira moždane vijuge i slika iz parka joj je pred očima.
Onesvijestila se i na sreću je naišao netko tko nije pomislio da je pala mrtva
pijana. Nazvao je hitnu ili ju je sâm dovukao do nje. Sjeća se, zgrada doma
zdravlja bila je zadnje što je jasno vidjela. Ništa ju ne boli, ali osjeća
nelagodu i ljutnju.
„Kako se zovete?“ čuje isti glas
kao par sekundi prije.
„Mila. Mila Nar“, odgovara, otvarajući
oči i dižući se.
„Nemojte ustajati!“ zapovjednički
će lijepa žena.
Ostaje ležati čekajući novo pitanje. Zna
proceduru, odgovarat će na sto pitanja. Tako je bilo i kad je majku ostavljala
u bolnici.
„M i l a“, pisala je doktorica
izgovarajući slovo po slovo.
„I, kako ste ono rekli... Nar?“
željela je biti sigurna.
„Da, Nar“, odgovara.
„D o b r o. A kad ste rođeni?“
pitala je dalje.
„17. listopada 1958.“, odgovara kao
pučkoškolka.
„Znate li da ste se onesvijestili...?“
„Da“, odgovara brzo i kratko,
prekidajući ju.
„Jeste li osjetili da će se to
dogoditi?“ bilo je novo pitanje.
„Jesam, i tražila sam gdje bih se mogla
nasloniti...“, želi biti detaljnija.
„A, znate li da imate nizak tlak?“
čula je pitanje kojeg se pribojavala.
„Ne!“ odgovorila je radosno.
„Je li to nasljedno? Mislim, Vaši
roditelji, imaju li i oni tu sreću?“ pitala je doktorica s osmijehom, ne
znajući koliko joj bolno pitanje postavlja.
„Ne. Imali su visok tlak i obadvoje su
umrli od moždanog udara...“, počela je priču kao da bi ju mogla ispričati
rado i do kraja.
„Oprostite!“ ispričala se doktorica
te nastavila.
„Vama se to neće dogoditi, ali pripazite
da tlak ne bude prenizak, jer ništa s ovim 'pre' nije dobro. A koliko vidim i
vaši su kilogrami bez toga“, komplimentirala joj je doktorica, očito
želeći vidjeti osmijeh i na njenom licu.
Nasmijala se, što iz zahvalnosti, što iz
želje da što prije napusti to mjesto. Ustala je, objašnjavajući kako nema
zdravstvenu iskaznicu, ali da će ju svakako donijeti; kako u šetnju ne voli
nositi torbice, novčanik, mobitel...
„Ne morate ništa donositi. Ali svakako
napravite detaljne pretrage. Znate, nikad se ne zna...“, bila je
savjetodavna i velikodušna doktorica.
Obećala je detaljnu kontrolu, zahvalila
se, ali i brzo izletjela jer je štošta željela objasniti. Možda i započeti
razgovor o tome kako je alergična na pušače, čime bi uvrijedila nekoga tko joj
je pomogao i izmamio osmijeh na lice. A doktorica je mlada i stigne nikotin
zamijeniti češnjakom kojeg je ona, što rijetko čini, to jutro uzela previše.
Sve je ispričala suprugu, ne voli
lagati, s tim se teško nositi. Prva laž vuče drugu, druga treću... A kad je na
cvjetnom balkonu s njim pila kavu, dosjetila se i cijelog niza tema o kojima bi
mogla pisati. Čista pozitiva! No morala je pričekati novi dan i pokušati
saznati tko joj je pozvao hitnu.
Netko im zvoni. Ona će otvoriti, zdrava
je, a i bliža balkonskim i ulaznim vratima.
„Dobar dan, susjeda! Kako ste!?“
„Dobar daaan! Dobro sam..., hvala. Otkud
Vi...?“ iznenađena je što ispred svojih vrata vidi čovjeka s kojim već
dvadesetak godina, osim pozdrava, ni riječ više nije progovorila.
„Oprostite, samo sam htio...“,
izgledalo je kao da ne zna što bi htio.
„Hoćete ući? Izvolite!“ iznenađena
i sumnjičava pozvala ga je u stan.
„Ma, ne bih. Ali danas, kad sam
pošao...“
„Što!?“ prekinula ga je, osjećajući
da je on taj.
„Vi ste mi pozvali hitnu pomoć!?“
pitala je glasno, začuđena i sretna što ima svog junaka.
„Ne, nisam ih zvao, otrčao sam do
njih...“, počeo je otkrivati tijek događaja.
„O, Bože..., hvala vam! Izvolite,
uđite! Evo, mi baš...“
„Nemojte, ne bih...“, nećkao se
sramno „profesor“ kako su ga, uvijek obučenog u košulju i sako, ona i
suprug od milja zvali.
Nećkao se, ali i ušao. Raspričao se i
napričao. A ona i suprug ostali su zatečeni saznanjem da im je susjed uistinu
profesor i da već par godina ruča u pučkoj kuhinji. I da je, sa svojih
najboljih 50, sretan što su i mali gradovi počeli više voditi računa o
sirotinji.
A kad je profesor, nakon što je s
radošću popio kavu i pojeo pitu od trešanja, ponosan na svoje djelo,
„lakih“ krila odletio u svoje tavansko gnijezdo, ona više nije bila
sigurna u sutrašnju – čistu pozitivu.
ožujka 2011.
