Knjiga IV. "ŽIVOT JE RADOST" - 2015.

O, da. Put od ideje do realizacije nije ni lak ni kratak. Traje to i traje, pogotovo kad je više „živih“ faktora u igri. Pa, čekaj ovoga pa čekaj onoga, pa ovo je dobro, ovo nije... I tako, rukopis iz 2013. ugleda svjetlo dana u 2015., '16. ili '17.  Ali, kažu, bolje ikada nego nikada i zato nam to „dočekano ikada“, baš kao i sve ono između, ne trebaju biti kradljivci osmijeha i životne radosti. Radosti, potrebne nam kao kiša i sunce, kao noć i dan, kao zrak i voda, kao kruh svagdašnji. Da bismo postojali, da bismo stvarali, da bismo, iako mali, ponosno i uzdignute glave hodili ispod velikog nebeskog popluna. Da bismo se znali radovati, kako velikim tako i malim stvarima...

Ove mi zadnje rečenice nekako dođoše iz samog naslova ove moje nove knjige, ali i iz skoro svih stihova koje smjestih u tu „dragocjenu posudu koja ljudsku misao, pretvorenu u pisanu riječ, čuva kao trajno uporabnu i nadasve duhovnu vrijednost generacijama“, kako za sve knjige voli reći moja kolegica Zorica Krznar Blagec, koja je i autorica osvrta na ovu knjigu.

Dakle, evo me radosne, evo i moje knjige zbog koje sam radosnija nego što to mogu opisati, a sukladno tomu, evo i mog novog posta u kojem tu radost dijelim sa svima kojima je stalo, koji vole pisanu riječ i koji ljube. Koji ljube život i sve ono što nam on nosi. Njegove radosti i tuge, bure i oluje, plime i oseke, imanja i neimanja. Život, koji je neponovljiv i jedan jedini...

No, usudit ću se u ovo svoje životno radovanje utkati i najsnažniju poruku o životu - stihove Majke Terezije izrečene u pjesmi „Himna životu“.

Život je prilika, iskusi je.
Život je ljepota, divi joj se.
Život je san, učini ga stvarnim.
Život je izazov, suoči se s njim.
Život je zadatak, izvršavaj ga.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, pronikni je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadiđi je.
Život je himna, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, uhvati se s njom u koštac.
Život je avantura, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga.

I evo me opet tu, dragi Blogovci. Slijedim stih „Život je himna, pjevaj je“ i nastavljam sa svojim pjevom predstavljajući vam fotografiju naslovnice moje nove knjige „ŽIVOT JE RADOST“, s podnaslovom „Priroda i društvo I.“ koja je zbirka lirskih minijatura koje slave život. Ali i nude, nadam se, bar zrnce mudrosti za usuditi se, za prihvatiti, za nadići, za zaslužiti, za čuvati, za uživati... 

Radost je ovo i darivanja, kakvo su meni za ovu knjigu učinili: Zorica Krznar Blagec, napisavši Osvrt, zatim ilustrator Željko Šajh i recenzentica Đurđa Jandriš Parać, koja je bila i korektorica rukopisa te Vlasta Zaloker, u ime nakladnika. A ovo je prilika i za još jedanput reći im - HVALA!

Uz fotografiju naslovnice, idu i dijelovi iz Recenzije i Osvrta.

Memento zaboravu

...

Čovjek je duboko ukorijenjen u prirodu. Čovjek i priroda neodvojivo su jedinstvo. Ushit koji čovjek doživljava pred ljepotama prirode i kojeg bi zaustavio za vječnost, stvara od njega hodočasnika vlastite duhovnosti. Neodoljiva težnja da zaustavi vrijeme, da zabilježi prolaznost, da zaboravu ukrade onu momentalno dotaknutu ljepotu tjera ga da zabilježi viđeno, upravo onako kako je on to doživio, vidio, protumačio. Tako čovjek postaje nepresušno vrelo uvijek novih stvaralačkih ideja, potvrđujući svoju potpunu osobnost. U toj stvaralačkoj igri otkriva se sva ljepota i smislenost života samog. A život? Ta nedokučiva manifestacija ovoga svijeta uvijek i nanovo iznenađuje svojim izazovima!

„Život protiče u svakom trenutku pored nas, ne možda uvijek kao purpurna epopeja (to je odviše svečano), nego kao roman, šaren i zapleten roman. Mi čulno otjelovljeni imamo strasnu težnju da ga sa svoje strane obogaćujemo i uljepšavamo, a on nam to vraća svojom ljepotom i bogatstvom. Neiskazivi život. Neopisivi život. Ono što bih rekao: život bez definicije. Ja ga ovako motrim iz prikrajka, kamo dopiru samo njegovi potmuli i ugušeni zvukovi, odrazi njegovih jakih udara; a on mi je odavle zamršen i beskonačan kao, u njegovu tajanstvu, šum mora čut iz nekog ljetnikovca na sinjem valu s bijelim rubom. Sav život, to je daleki šum i žamor u bubnjićima. Život nam donosi, u neprestanim nanosima, najbolje ideje i pojmove, redom i najljepša osjećanja, sa svojim iznenađenjima i sa svojim potresima. A kada nije pust i prazan, on, pored svega tragizma, prima u sebe sav maestoso lijepe muzikalne fraze što je, u sebi, pjevušim s orkestrom, dignuvši oči u neku daleku točku...“

             /Izdvojeno iz: Tin Ujević „Ljudi za vratima gostionice“/

Za pjesnikinju Zdenku Mlinar, život je radost, a radost je u ljubavi za stvaranjem, u čežnji za znanjem, za praštanjem i nadasve, u ljubavi za životom koji pruža nemjerljive mogućnosti. Minijaturna lirika Zdenke Mlinar upućuje upravo na to. Dotaknuti život, makar samo na tren, neizreciva je radost. „Žuti, bijeli i šareni leptiri u bjelini dana razigrani. Radost života u jednom danu.“ No Zdenka ne gleda, „dignuvši oči u neku daleku točku“, ona čvrsto stoji na zemlji, promatra svijet oko sebe i bilježi trenutke vlastitog ushita nad ljepotama koje nam podastire život. Budno promatra sve promjene, transformacije, metamorfoze... „Jučer obična gusjenica, danas prekrasna leptirica. Vidljiva i opipljiva ljetna stvarnost.“

Zdenka ni u jednom trenutku ne dvoji da se sve mijenja, a samo je život stalan. Koliko ljepote i životne radosti ima u plavetnim cvjetovima tek procvalog ružmarina? Zdenka to zna, bilježi taj trenutak kako bi i nas upozorila na ono što je u ovoj prolaznosti vječno. A to je, kako se pokazuje upravo život u svim svojim formama. „Na zelenoj pučini, bijele zvjezdice. Tratinčice plove morem svog života.“ Upravo ta raznolikost života, nemjerljivo je bogatstvo i podstrek svakoj kreativnosti. Ne navodi uzalud autorica ove riječi: „Modra brda, zelene rijeke, potoci i doline, morske dubine i nebeske visine… najljepše su učionice.“

Knjiga naslovljena „Priroda i društvo I. – ŽIVOT JE RADOST“, želi prvenstveno ukazati na čarobnu igru prirodnih pojava kao što su proljeće, ljeto, jesen, zima i kako je riječ preslaba da bi dočarala tu ljepotu. Ali zato pjesnikinja dobro i mudro uočava: „Proljeće, ljeto, jesen, zima; buđenje, rascvalost, ubiranje, smiraj. Ritam života na majčinim goblenima!“ Dakle, svi naši napori kojima želimo opisati veličanstvenu kreativnost prirode, blijedi su odsjaj onoga čime nas ona uvijek i nanovo iznenađuje. Zadivljeni majčinim goblenom gledamo samo blijedu sliku onoga što nam priroda svakodnevno nudi. Ma, tko još može biti slijep pred tolikom ljepotom!? 
Pjesništvo kao vrhunac literarne kreativnosti ne samo da otkriva pjesnikovu nutrinu, njegovu sposobnost izricanja doživljenog, njegovu snagu doticanja metafizike svijeta, ono otkriva i težnju za humanizacijom svijeta. Pjesništvo je težnja za savršenstvom! Autorica ove knjige to izrijekom i kaže: „Pokušavam razumjeti i osjetiti život, a ne rastrošnički i nagonski uživati u njemu. Slijedim svoj put u bolji svijet.“ Neosporno je da pjesnikinja želi ukazati na to kako ne smijemo prolaziti kao slijepci kraj tolikih ljepota koje nam život nudi. Treba samo ispružiti dlan. Ali, da bi se ispružio dlan treba imati i zrno mudrosti, pa pjesnikinja kroz svoje aforizme skreće pažnju i na to.

...

Đurđa Jandriš Parać, prof.

...

Budući da nam je Zdenka do sada podarila tri „dragocjene posude“, s veseljem mogu reći da iščekujem i ovu četvrtu.

Ova knjiga podijeljena je na dva glavna ciklusa: Prirodu i Društvo. „Prirodni“ podciklusi su: Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima, a u njima su opisane, stihovima oblikovane, sve čari godišnjih doba koje nam priroda velikodušno daruje.

Gledam Zdenku kako vješto, maštovito i suptilno doživljava i do u tančine opisuje sva zbivanja kroz godišnja doba u prirodi: od proljetnog buđenja do zimskog smiraja; od rascvale bujnosti do čarolije snježne bjeline.

U ciklusu „Društvo“, autorica nas podsjeća na to da je Život radost, ali ide i korak dalje, pa nam pojašnjava što je za nju radost, te kaže: Radost je more ljubavi i zrnce mudrosti. I doista, nema jednoga bez drugoga. Jer nije dovoljno samo dobiti na dar ljubav, moramo imati i ono zrnce mudrosti koje će nam pomoći da ju prepoznamo, sačuvamo i oplemenimo. – Da ljepoti još ljepote damo.

Razum i srce moraju biti suradnici, a ne suparnici! I kroz život nas ne smije voditi niti samo srce niti samo razum. Srce i razum su kao blizanci koje se ne smije razdvajati, jer samo su zajedno potpuni i samo takvi mogu težiti savršenstvu. Zdenka to zna i tako se ponaša. Kroz život ju vode i srce i razum.

Stihovi u ovoj zbirci na granici su haiku poezije i epigrama. Dozvoljavam si reći da ih ja doživljavam kao japanske „tanke“ ili, kako ih Japanci zovu „ute“ – kratke.

A za kraj bih pak rekla – kako god se te lirske minijature nazivale, one po mojem mišljenju zaista imaju svoju vrijednost u literaturi.

Stoga, ovu četvrtu knjigu dojmljivih poruka naše cijenjene sugrađanke, Zdenke Mlinar, nakrcanu minijaturama koje slave život i skreću nam pozornost na ljepotu postojanja nas samih i svega što nas okružuje, preporučam izdavaču za objavljivanje, a čitateljstvu za iščitavanje.

Zorica Krznar Blagec

veljače 2017.