O, da. Put od ideje do realizacije nije ni lak ni kratak. Traje to
i traje, pogotovo kad je više „živih“ faktora u igri. Pa, čekaj ovoga
pa čekaj onoga, pa ovo je dobro, ovo nije... I tako, rukopis iz 2013. ugleda svjetlo
dana u 2015., '16. ili '17. Ali, kažu,
bolje ikada nego nikada i zato nam to „dočekano ikada“, baš kao i sve ono između, ne
trebaju biti kradljivci osmijeha i životne radosti. Radosti, potrebne nam kao kiša i sunce, kao noć i dan, kao zrak i voda, kao kruh svagdašnji. Da bismo postojali, da bismo
stvarali, da bismo, iako mali, ponosno i uzdignute glave hodili ispod velikog nebeskog popluna. Da bismo se znali radovati, kako velikim tako i malim
stvarima...
Ove mi zadnje rečenice nekako dođoše iz samog
naslova ove moje nove knjige, ali i iz skoro svih stihova koje smjestih u tu „dragocjenu posudu koja ljudsku misao, pretvorenu u pisanu riječ, čuva kao trajno uporabnu
i nadasve duhovnu vrijednost generacijama“, kako za sve knjige voli reći
moja kolegica Zorica Krznar Blagec, koja je i autorica osvrta na ovu knjigu.
Dakle, evo me radosne, evo i moje knjige zbog koje sam radosnija nego što to mogu opisati, a sukladno tomu, evo i mog novog posta u kojem tu
radost dijelim sa svima kojima je stalo, koji vole pisanu riječ i koji ljube. Koji
ljube život i sve ono što nam on nosi. Njegove radosti i tuge, bure i oluje, plime i oseke, imanja i neimanja. Život, koji je neponovljiv i jedan jedini...
No, usudit ću se u ovo svoje životno radovanje utkati i najsnažniju
poruku o životu - stihove Majke Terezije izrečene u pjesmi „Himna
životu“.
Život je prilika, iskusi je.
Život je ljepota, divi joj se.
Život je san, učini ga stvarnim.
Život je izazov, suoči se s njim.
Život je zadatak, izvršavaj ga.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, pronikni je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadiđi je.
Život je himna, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, uhvati se s njom u koštac.
Život je avantura, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga.
I evo me opet tu, dragi Blogovci. Slijedim
stih „Život je
himna, pjevaj je“ i nastavljam sa svojim pjevom
predstavljajući vam fotografiju naslovnice moje nove knjige „ŽIVOT JE RADOST“,
s podnaslovom „Priroda i društvo I.“ koja je zbirka lirskih minijatura koje
slave život. Ali i nude, nadam se, bar zrnce mudrosti za usuditi se, za
prihvatiti, za nadići, za zaslužiti, za čuvati, za uživati...
Radost
je ovo i darivanja, kakvo su meni za ovu knjigu učinili: Zorica Krznar Blagec, napisavši Osvrt, zatim ilustrator
Željko Šajh i recenzentica Đurđa Jandriš Parać, koja je bila i korektorica
rukopisa te Vlasta Zaloker, u ime nakladnika. A ovo je prilika i za još jedanput reći im - HVALA!
Uz
fotografiju naslovnice, idu i dijelovi iz Recenzije i Osvrta.
Memento zaboravu
...
Čovjek je duboko
ukorijenjen u prirodu. Čovjek i priroda neodvojivo su jedinstvo. Ushit koji
čovjek doživljava pred ljepotama prirode i kojeg bi zaustavio za vječnost,
stvara od njega hodočasnika vlastite duhovnosti. Neodoljiva težnja da zaustavi
vrijeme, da zabilježi prolaznost, da zaboravu ukrade onu momentalno dotaknutu
ljepotu tjera ga da zabilježi viđeno, upravo onako kako je on to doživio,
vidio, protumačio. Tako čovjek postaje nepresušno vrelo uvijek novih stvaralačkih
ideja, potvrđujući svoju potpunu osobnost. U toj stvaralačkoj igri otkriva se
sva ljepota i smislenost života samog. A život? Ta nedokučiva manifestacija
ovoga svijeta uvijek i nanovo iznenađuje svojim izazovima!
„Život protiče u
svakom trenutku pored nas, ne možda uvijek kao purpurna epopeja (to je odviše
svečano), nego kao roman, šaren i zapleten roman. Mi čulno otjelovljeni imamo
strasnu težnju da ga sa svoje strane obogaćujemo i uljepšavamo, a on nam to
vraća svojom ljepotom i bogatstvom. Neiskazivi život. Neopisivi život. Ono što
bih rekao: život bez definicije. Ja ga ovako motrim iz prikrajka, kamo dopiru
samo njegovi potmuli i ugušeni zvukovi, odrazi njegovih jakih udara; a on mi je
odavle zamršen i beskonačan kao, u njegovu tajanstvu, šum mora čut iz nekog
ljetnikovca na sinjem valu s bijelim rubom. Sav život, to je daleki šum i žamor
u bubnjićima. Život nam donosi, u neprestanim nanosima, najbolje ideje i
pojmove, redom i najljepša osjećanja, sa svojim iznenađenjima i sa svojim
potresima. A kada nije pust i prazan, on, pored svega tragizma, prima u sebe
sav maestoso lijepe muzikalne fraze što je, u sebi, pjevušim s orkestrom,
dignuvši oči u neku daleku točku...“
/Izdvojeno iz:
Tin Ujević „Ljudi
za vratima gostionice“/
Za pjesnikinju
Zdenku Mlinar, život je radost, a radost je u ljubavi za stvaranjem, u čežnji
za znanjem, za praštanjem i nadasve, u ljubavi za životom koji pruža
nemjerljive mogućnosti. Minijaturna lirika Zdenke Mlinar upućuje upravo na to.
Dotaknuti život, makar samo na tren, neizreciva je radost. „Žuti, bijeli i šareni
leptiri u bjelini dana razigrani. Radost života u jednom danu.“ No Zdenka
ne gleda, „dignuvši oči u neku daleku točku“, ona čvrsto stoji na zemlji,
promatra svijet oko sebe i bilježi trenutke vlastitog ushita nad ljepotama koje
nam podastire život. Budno promatra sve promjene, transformacije,
metamorfoze... „Jučer
obična gusjenica, danas prekrasna leptirica. Vidljiva i opipljiva ljetna
stvarnost.“
Zdenka ni u jednom
trenutku ne dvoji da se sve mijenja, a samo je život stalan. Koliko ljepote i
životne radosti ima u plavetnim cvjetovima tek procvalog ružmarina? Zdenka to
zna, bilježi taj trenutak kako bi i nas upozorila na ono što je u ovoj
prolaznosti vječno. A to je, kako se pokazuje upravo život u svim svojim
formama. „Na
zelenoj pučini, bijele zvjezdice. Tratinčice plove morem svog života.“ Upravo ta
raznolikost života, nemjerljivo je bogatstvo i podstrek svakoj kreativnosti. Ne
navodi uzalud autorica ove riječi: „Modra brda, zelene
rijeke, potoci i doline, morske dubine i nebeske visine… najljepše su
učionice.“
Knjiga naslovljena
„Priroda i društvo I. – ŽIVOT JE RADOST“, želi prvenstveno ukazati na čarobnu
igru prirodnih pojava kao što su proljeće, ljeto, jesen, zima i kako je riječ
preslaba da bi dočarala tu ljepotu. Ali zato pjesnikinja dobro i mudro uočava: „Proljeće, ljeto,
jesen, zima; buđenje, rascvalost, ubiranje, smiraj. Ritam života na majčinim
goblenima!“ Dakle, svi naši napori kojima želimo opisati veličanstvenu
kreativnost prirode, blijedi su odsjaj onoga čime nas ona uvijek i nanovo
iznenađuje. Zadivljeni majčinim goblenom gledamo samo blijedu sliku onoga što
nam priroda svakodnevno nudi. Ma, tko još može biti slijep pred tolikom
ljepotom!?
Pjesništvo kao vrhunac literarne kreativnosti ne samo da otkriva pjesnikovu nutrinu, njegovu sposobnost izricanja doživljenog, njegovu snagu doticanja metafizike svijeta, ono otkriva i težnju za humanizacijom svijeta. Pjesništvo je težnja za savršenstvom! Autorica ove knjige to izrijekom i kaže: „Pokušavam razumjeti i osjetiti život, a ne rastrošnički i nagonski uživati u njemu. Slijedim svoj put u bolji svijet.“ Neosporno je da pjesnikinja želi ukazati na to kako ne smijemo prolaziti kao slijepci kraj tolikih ljepota koje nam život nudi. Treba samo ispružiti dlan. Ali, da bi se ispružio dlan treba imati i zrno mudrosti, pa pjesnikinja kroz svoje aforizme skreće pažnju i na to.
Pjesništvo kao vrhunac literarne kreativnosti ne samo da otkriva pjesnikovu nutrinu, njegovu sposobnost izricanja doživljenog, njegovu snagu doticanja metafizike svijeta, ono otkriva i težnju za humanizacijom svijeta. Pjesništvo je težnja za savršenstvom! Autorica ove knjige to izrijekom i kaže: „Pokušavam razumjeti i osjetiti život, a ne rastrošnički i nagonski uživati u njemu. Slijedim svoj put u bolji svijet.“ Neosporno je da pjesnikinja želi ukazati na to kako ne smijemo prolaziti kao slijepci kraj tolikih ljepota koje nam život nudi. Treba samo ispružiti dlan. Ali, da bi se ispružio dlan treba imati i zrno mudrosti, pa pjesnikinja kroz svoje aforizme skreće pažnju i na to.
...
Đurđa Jandriš Parać, prof.
...
Budući da nam je Zdenka do sada podarila tri „dragocjene posude“, s veseljem
mogu reći da iščekujem i ovu četvrtu.
Ova knjiga podijeljena
je na dva glavna ciklusa: Prirodu i Društvo. „Prirodni“ podciklusi su: Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima, a u njima
su opisane, stihovima oblikovane, sve čari godišnjih doba koje nam priroda
velikodušno daruje.
Gledam Zdenku kako
vješto, maštovito i suptilno doživljava i do u tančine opisuje sva zbivanja
kroz godišnja doba u prirodi: od proljetnog buđenja do zimskog smiraja; od
rascvale bujnosti do čarolije snježne bjeline.
U ciklusu „Društvo“,
autorica nas podsjeća na to da je Život radost, ali ide i korak dalje, pa nam
pojašnjava što je za nju radost, te kaže: Radost
je more ljubavi i zrnce mudrosti. I doista, nema jednoga bez drugoga. Jer
nije dovoljno samo dobiti na dar ljubav, moramo imati i ono zrnce mudrosti koje
će nam pomoći da ju prepoznamo, sačuvamo i oplemenimo. – Da ljepoti još ljepote damo.
Razum i srce moraju
biti suradnici, a ne suparnici! I kroz život nas ne smije voditi niti samo srce
niti samo razum. Srce i razum su kao blizanci koje se ne smije razdvajati, jer
samo su zajedno potpuni i samo takvi mogu težiti savršenstvu. Zdenka to zna i
tako se ponaša. Kroz život ju vode i srce i razum.
Stihovi u ovoj zbirci
na granici su haiku poezije i epigrama. Dozvoljavam si reći da ih ja doživljavam kao
japanske „tanke“ ili, kako ih Japanci zovu „ute“ – kratke.
A za kraj bih pak
rekla – kako god se te lirske minijature nazivale, one po mojem mišljenju
zaista imaju svoju vrijednost u literaturi.
Stoga, ovu četvrtu
knjigu dojmljivih poruka naše cijenjene sugrađanke, Zdenke Mlinar, nakrcanu
minijaturama koje slave život i skreću nam pozornost na ljepotu postojanja nas
samih i svega što nas okružuje, preporučam izdavaču za objavljivanje, a
čitateljstvu za iščitavanje.
Zorica Krznar Blagec
veljače 2017.