Naslovna

Naslovna

Uvod

Drage ljubiteljice i ljubitelji pisane i slikovne riječi, i svi vi koji ćete to tek postati!

Širiti ljubav, stvarati i voljeti, biti sretna i imati snove moja je misija. To put je koji slijedim i cilj kojem stremim. Svi to zaslužujemo i nitko ne bi smio živjeti s mišlju da je sreća za neke druge ili s uvjerenjem da su mu želje i snovi preveliki. Ljubav je svemoćna: strpljiva i nježna, zaštitnička i ohrabrujuća, bez zavisti i ljubomore... Ljubav je vjera i nada - zato, imajmo snove i živimo ljubav!

Dobro mi došli!



Monday, February 25, 2019

2018 - NEKAZANO - BAR - Časopis za kulturu i umjetnost, br. 2, 2018.

Pred kraj 2018. godine, odazvah se i pozivu Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika Nekazano za sudjelovanje u stvaranju II. broja časopisa NEKAZANO te, uz prethodnu pomoć kolegice Nermine Adžović Mustagrudić, poslah i radove. Odlučih se sudjelovati s tri rada: poetskim, proznim i aforističkim. Sva tri su prihvaćena jer bi velikodušan glavni i odgovorni urednik časopisa Labud Lončar...
Tako mi je časopis NEKAZANO 2, putevima ljubavi, IZ BARA PA PREKO SPLITA stigao i na kućnu adresu! Drugi je ovo broj časopisa za kulturu koji objavljuje ovo Udruženje, koje je kulturni ponos Grada Bara i Crne Gore.
Uz želju za more sreće i uspjeha u radu Udruženja te pozdrav I ZAHVALU dragim prijateljima Mustagrudić i Lončar, predstavljam i svoje radove u NEKAZANOM 2.

RAD I.

NEKAZANO
(akrostih)

Nekazano je puno toga što treba se kazati,
Elegije neispjevane na tone se mogu vagati,
Kao i bolî svakojake na dušama i srcima,
Ako ih u okovanim tijelima još uvijek ima…
Zašto ne kazujemo sve što kazati treba,
Ako nam je stalo do ljepote zemlje i neba?
Nekazano i od uboda mača više boli,
Odnosi živote onih koje se najviše voli!
RAD II.
Zdravi i bolesni
(aforizmi)


Nije čudo što imamo bolesno društvo,
kada oni koji ga vode ne moraju dokazivati du su zdravi.

~•••~

Liječničko uvjerenje nam treba za čuvati ovce,
ali ne i za raspoređivati državne novce.

~•••~

U nezdravom društvu, za zdrav život nije dvoljan rad.
Mora se znati špekulirati i đavolju glazbu svirati.

~•••~

Bježeći od nezdravog pesimizma,
nađosmo se u raljama ispraznog optimizma.

~•••~

Da bi smo bili prepoznati i jasni,
moramo biti bolesno glasni.

~•••~

Tragajući za izvanjskim mirom,
pronalazimo unutarnji nemir.

RAD III.
Dobra vila
(kratka priča)

Bilo je proljeće, a putovanje koje bi u normalnim uvjetima trajalo par sati produžilo se na cijeli dan. Kad smo stigli na Glavni kolodvor, zagrebačka djeca su već spavala dubokim snom. Odredište nam je bila Krajiška ulica, a zbog prtljage smo uzeli taxi. Tata nije bio s nama i mama je zbog toga bila jako tužna.
Nakon razočaranja što smo vožnju od samo tri tramvajske stanice platili 30 DM, već pri ulasku u mali suterenski stan, novi šok! Nema struje, tople vode, grijanja... A ni teta, koja nas je s radošću iščekivala, baš i nije bila bivša alkoholičarka.
Valjalo je preživjeti. Za kišnih smo se dana dobro oblačili, šalili i pričali o ljetu. Štednjak je srećom imao i plinska kuhala, ali zbog grijanja vode za kupanje i iskuhavanja veša na njemu boca se brzo praznila pa smo je mama i ja zajedno nosile na zamjenu. Nas dvije smo spavale na jednom kauču, a kako nije dolazilo u obzir da brat spava s tetom na drugom, njemu smo od dvije fotelje improvizirali ležaj. Škola nam je bila preko puta i to je bilo odlučujuće za naš dolazak u Zagreb. Uglavnom, život je cirkulirao: brat i ja nismo gubili ni jedan dan škole; bili smo u telefonskom kontaktu s tatom; a do nas nisu stizale ni tužne vijesti. Ali bez novca nismo mogli, tim više što je mama, pored svega neophodnog, i teti morala davati za vino i cigarete.
Zahvaljujući curi s obližnjeg kioska mama je mogla prelistavati oglasnike i tražiti posao. Bez domovnice, mogla je raditi samo na crno! I s vremena na vrijeme, jer bi joj svaki poslodavac u početku davao pola plaće, a poslije ni toliko.
Ubrzo su i telefonske veze bile prekinute pa smo izgubili i taj jedini kontakt s tatom. Mamina je upornost bila uzaludna, a od sestrične iz Beča doznali smo da su mnogi muškarci iz našega dijela grada odvedeni u logore. Ne, mama nije plakala. Pred očima je već dugo imala sliku užasa koji je u to vrijeme mogao snaći lakomislene i naivne. Nadala se, tražila, raspitivala...
Dane smo kratili dugim šetnjama Ilicom, napajajući oči sjajem izloga, odlascima na Gornji grad, Glavni kolodvor ili u botanički vrt. Upijali smo zamamne mirise svega i svačega te zagledali u tuđe stanove, priželjkujući bar djelić sreće koju su imali njihovi stanari. A te ću se jeseni, kao polaznica zagrebačke V. gimnazije, osjećati i poput odrasle osobe.
Vrijeme brzo prolazi, već je i zima zabijelila, a mi o tati nismo ništa znali. Ni domovnice još nismo imali. No jednog sivog i hladnog dana, nenadano, niotkuda i kao dobra vila, baka se našla kod nas. I osim što nas je grijalo sâmo njeno prisustvo, donijela je i nešto novca koji je, pričat će radosno, zaradila prodajom stvari iz svoje kuće. A tim ćemo novcem prvo platiti stari dug za struju i ponovni priključak na mrežu.
„Djeco! Djeco! Imamo struju! I električnu grijalicu! I televizor ćemo imati za Božić! I kolače! I pečeno meso! I bor s lampicama...“, nabrajala je mama ushićeno početkom prosinca te '92. godine.
Baku, mamino predbožićno nabrajanje i ushićenost koja je ispunjavala mali stan, a nakon toga i dugo, dugo plakanje zbog tatinog nestanka, nikada neću zaboraviti.

veljače 2019.