Pred kraj 2018. godine, odazvah se i pozivu Međunarodnog
udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ za sudjelovanje u stvaranju II. broja časopisa „NEKAZANO“ te, uz prethodnu
pomoć kolegice Nermine Adžović Mustagrudić, poslah i radove.
Odlučih se sudjelovati s tri rada: poetskim, proznim i aforističkim. Sva tri su
prihvaćena jer bi velikodušan glavni i odgovorni urednik časopisa Labud
Lončar...
Tako mi je časopis „NEKAZANO 2“, putevima ljubavi,
IZ BARA PA PREKO SPLITA stigao i na kućnu adresu! Drugi je ovo broj časopisa za
kulturu koji objavljuje ovo Udruženje, koje je kulturni ponos Grada Bara i Crne
Gore.
Uz želju za more sreće i uspjeha u radu Udruženja te pozdrav
I ZAHVALU dragim prijateljima Mustagrudić i Lončar, predstavljam i svoje radove
u „NEKAZANOM 2“.
RAD I.
RAD I.
NEKAZANO
(akrostih)
Nekazano je puno toga što
treba se kazati,
Elegije neispjevane na tone se
mogu vagati,
Kao i bolî svakojake na dušama
i srcima,
Ako ih u okovanim tijelima još
uvijek ima…
Zašto ne kazujemo sve što
kazati treba,
Ako nam je stalo do ljepote
zemlje i neba?
Nekazano i od uboda mača više
boli,
Odnosi živote onih koje se
najviše voli!
RAD II.
Zdravi
i bolesni
(aforizmi)
Nije čudo što imamo bolesno društvo,
kada oni koji ga vode ne moraju
dokazivati du su zdravi.
~•••~
Liječničko uvjerenje nam treba za
čuvati ovce,
ali ne i za raspoređivati državne
novce.
~•••~
U nezdravom društvu, za zdrav život
nije dvoljan rad.
Mora se znati špekulirati i đavolju
glazbu svirati.
~•••~
Bježeći od nezdravog pesimizma,
nađosmo se u raljama ispraznog
optimizma.
~•••~
Da bi smo bili prepoznati i jasni,
moramo biti bolesno glasni.
~•••~
Tragajući za izvanjskim mirom,
pronalazimo unutarnji nemir.
RAD III.
Dobra
vila
(kratka
priča)
Bilo je proljeće, a putovanje koje
bi u normalnim uvjetima trajalo par sati produžilo se na cijeli dan. Kad smo
stigli na Glavni kolodvor, zagrebačka djeca su već spavala dubokim snom. Odredište
nam je bila Krajiška ulica, a zbog prtljage smo uzeli taxi. Tata nije bio s
nama i mama je zbog toga bila jako tužna.
Nakon razočaranja što smo vožnju od
samo tri tramvajske stanice platili 30 DM, već pri ulasku u mali suterenski
stan, novi šok! Nema struje, tople vode, grijanja... A ni teta, koja nas je s
radošću iščekivala, baš i nije bila bivša alkoholičarka.
Valjalo je preživjeti. Za kišnih smo
se dana dobro oblačili, šalili i pričali o ljetu. Štednjak je srećom imao i
plinska kuhala, ali zbog grijanja vode za kupanje i iskuhavanja veša na njemu boca
se brzo praznila pa smo je mama i ja zajedno nosile na zamjenu. Nas dvije smo
spavale na jednom kauču, a kako nije dolazilo u obzir da brat spava s tetom na
drugom, njemu smo od dvije fotelje improvizirali ležaj. Škola nam je bila preko
puta i to je bilo odlučujuće za naš dolazak u Zagreb. Uglavnom, život je
cirkulirao: brat i ja nismo gubili ni jedan dan škole; bili smo u telefonskom
kontaktu s tatom; a do nas nisu stizale ni tužne vijesti. Ali bez novca nismo
mogli, tim više što je mama, pored svega neophodnog, i teti morala davati za
vino i cigarete.
Zahvaljujući curi s obližnjeg kioska
mama je mogla prelistavati oglasnike i tražiti posao. Bez domovnice, mogla je raditi
samo na crno! I s vremena na vrijeme, jer bi joj svaki poslodavac u početku davao
pola plaće, a poslije ni toliko.
Ubrzo su i telefonske veze bile
prekinute pa smo izgubili i taj jedini kontakt s tatom. Mamina je upornost bila
uzaludna, a od sestrične iz Beča doznali smo da su mnogi muškarci iz našega dijela
grada odvedeni u logore. Ne, mama nije plakala. Pred očima je već dugo imala sliku
užasa koji je u to vrijeme mogao snaći lakomislene i naivne. Nadala se,
tražila, raspitivala...
Dane smo kratili dugim šetnjama
Ilicom, napajajući oči sjajem izloga, odlascima na Gornji grad, Glavni kolodvor
ili u botanički vrt. Upijali smo zamamne mirise svega i svačega te zagledali u
tuđe stanove, priželjkujući bar djelić sreće koju su imali njihovi stanari. A
te ću se jeseni, kao polaznica zagrebačke V. gimnazije, osjećati i poput odrasle
osobe.
Vrijeme brzo prolazi, već je i zima zabijelila,
a mi o tati nismo ništa znali. Ni domovnice još nismo imali. No jednog sivog i
hladnog dana, nenadano, niotkuda i kao dobra vila, baka se našla kod nas. I
osim što nas je grijalo sâmo njeno prisustvo, donijela je i nešto novca koji
je, pričat će radosno, zaradila prodajom stvari iz svoje kuće. A tim ćemo
novcem prvo platiti stari dug za struju i ponovni priključak na mrežu.
„Djeco! Djeco! Imamo struju! I
električnu grijalicu! I televizor ćemo imati za Božić! I kolače! I pečeno meso!
I bor s lampicama...“, nabrajala je mama ushićeno početkom prosinca te '92.
godine.
Baku, mamino predbožićno nabrajanje
i ushićenost koja je ispunjavala mali stan, a nakon toga i dugo, dugo plakanje zbog
tatinog nestanka, nikada neću zaboraviti.
veljače 2019.
