Dragi moj Djede,
kada te ono skoro, dragi Djede, sretoh,
mnogo toga ja reći tebi htjedoh,
ali pogled tužni tvoj mene spriječi
pa ne nađoh prave i potrebne riječi!
Navikla sam na sjajnu iskru u tvojim
očima,
iskru, o kojoj rado pričam svima;
iskru, kojom skrivao si teret duše
svoje
jer nisi želio da vidi ga nježno oko
moje.
Kada sam ti onu prvu pjesmu pisala,
s više radosti u srcu sam je risala,
tvoju jačinu, s jačinom hrasta usporedih
tada,
ali takav stih, ruka mi neće napisati
sada.
Ruka neće, a srce joj poruku ne šalje,
zbog iskre, koja iz tvoga pogleda
pobježe dalje,
a ti, k'o da njen sjaj vratiti ne želiš
i, k'o da njenom bijegu se veseliš!
Znam, bole te starost i sjećanja, dragi Djede,
znam, i da nisi naučio Ti slaviti
pobjede,
njih slavili su neki drugi, manji ljudi,
ali, tužni pogled tvoj, mene boli i
čudi.
Boli me i grize, baš k'o čemer ljuti,
i što majka mi ove stihove prva neće
čuti.
I pomisao da si se i Ti možda predao,
Ti, koji si kišu metaka i glad
preživjeti znao.
Ni sve priče ispričao mi nisi,
a znaš, dragi Djede, obećao si!
Pa ni onu, vječnu Ti u srcu ranu ljutu,
onu, što govori o Tvom križnom putu!
Vjerujem, kako te ni sada sreća
napustiti neće,
k'o onda, kada si od mnogih imao više
sreće;
nemoj, da na sjaj očiju Tvojih sjećanja
mi blijede,
drži mi se uspravno i hrabro, dragi moj Djede!
(ZP «Erato '04» i ZP «Vijenac od
srebra»)
