RIM - MEĐUNARODNA NAGRADA "GALATEO GRAD -
ANTONIO DE FERRARIIS", VII. IZDANJE 2020. za PROZU u organizaciji velikog
VERBUMLANDIART UDRUŽENJA… Čestitke svima nagrađenima i ZAHVALA časnim članovima
žirija te predsjednici Udruženja Regini Resti. POSEBNA ZAHVALA Mirjani
Dobrilli, bez čijeg prijevoda žiri ne bi mogao ocijeniti moj rad. 
Nagradu mi je donijela priča posvećena čistoj
ljubavi pa ju, u ovo prigodno vrijeme, s radošću objavljujem u ovom postu.
U DOBRU I U
ZLU
(posvećeno Malenoj i Klepetanu)
Snježilo je. Jako, kao da je siječanj ili veljača,
a ne mjesec proljeća. Umorio se. Izdaju ga mišići, kosti, vid, pluća... Ali,
izdržat će. Ima jaku volju i voli. Iskreno i čisto! Bez kalkulacija;
bezuvjetno.
Voli ju cijelim bićem; svakim dahom, svakom kapljom
znoja, svakim zamahom krila, koji se, sada, pri kraju puta, odvija rutinski.
Skoro napamet, jer to je linija kojom leti od rođenja, to je let ljubavi. Let
zbog kojeg je spreman proći paklene muke, pa i umrijeti. Samo je njen i ona je
samo njegova. Zauvijek. Što nije fraza, već njen i njegov život. Njihov život!
Ana i Jan su također imali svoj život. Obećali su
jedno drugom ljubav i vjernost, u dobru i u zlu; dok ih smrt ne rastavi! A
obećanje su svojeručno i potpisali, pred svjedocima i puno gostiju. Živeći tu
ljubav, na dar su dobili i malenog Frana. Najljepše dijete koje su ikada vidjeli,
a on im se smiješio poput anđela i gugutao poput goluba.
Idila je trajala sve do dana, kada je Ana poželjela
iznenaditi Jana tako da navrati u njegov ured, tek poljubiti ga i vratiti se
kući podojiti malog Frana. Sve do tada je, taj mali anđeo, imao mamu i tatu. Od
toga se dana, nemoćan i nevin, nalazi između dvije vatre...
Svoj život i svoju ljubav, imali su i Ema i Mario.
Bila je to ljubav na prvi pogled i nisu dugo dvojili oko toga trebaju li
živjeti pod istim krovom. Brzo su se odlučili za taj korak iako nisu završili
započete studije, iako se njihovi roditelji nisu slagali s tim. I njih je
njihova ljubav darivala onim najvrjednijim. A njhova mezimica, njihov mali
ružičasti smotuljak s kojim su napustili zagrebačku Petrovu bolnicu, odvest će
ih i pred oltar gdje su, u prisustvu najbližih, izrekli svoje veliko DA. Da, za
malu Maru; da, za vječnu ljubav; da, za novo i samo njihovo sutra.
Ali, to veliko DA i obiteljska sreća razbiše se k'o
val o stijenu, a da mala Mara nije navršila ni tri godine. Kao razlog za
okretanje naopačke svega što im je bilo važno i za što su do tada živjeli,
navodit ćê neslaganje karaktera, različite odgoje i poglede na život kao takav.
Krhotinama svoje ljubavi, na Marin su rođendan loše odglumili obiteljsku sreću,
a potom započeli paklenu borbu oko skrbništva i svega što ide s tim u paketu...
Ljubili su se i na vjernost kleli i Lana i Luka.
Govorili su kako su rođeni jedno za drugo, kako ono što je prije bilo više ne
postoji, kako su o tome sanjali od djetinjstva i kako je dijete koje čekaju
blagoslov s neba i kruna njihove ljubavi!
No, Lana je iz rodilišta izašla u pratnji svojih
roditelja, odakle su se puni ljubavi uputili u dom novopečenih bake i dede gdje
je njihovog unuka čekala lijepa i topla soba. Luka je nestao iz njihovih života
i prije nego je Lani ginekolog rekao da će roditi sina...
Tako mnoga nevina dječica započinju svoja
ovozemaljska putovanja na kojima, zbunjena i začuđena, moraju gutati gorčinu od
onih koji će im istovremeno govoriti da ih vole i da su im oni sve u životu,
mislila je Marina, prisjetivši se suzâ najbolje prijateljice koja je živjela
takvu priču.
No, u životinjskom svijetu, ili pak u svijetu ptica
sve je drugačije. Njihova djeca nikada ne prolaze kroz mučne razvode roditelja,
ona ne odrastaju uz „cvrkute" pogrešne roditeljske ljubavi, ne znaju za
taštinu i samoljublje, za nepodnošljive uvrede i laži. Ne poznaju bol duše i
život između dvije vatre...
Nebo se crnilo i izgledalo kao da ga sunce više
nikada neće obasjati!
Kao da je smak svijeta, pomislili su istovremeno i
Malena i Stipo, napuštajući svoje vidikovce. Ona je još jednom pogledala u
daljinu, napravila korak-dva i spustila se na hladni ležaj, želeći bar u snu
vidjeti vedrinu, čuti najljepši klepet na svijetu i glas dobrodošlice od
najčovječnije osobe koju je poznavala. Dok je Stipo s nemjerljivom ljubavlju
nastavio oštriti udice, krpati mreže i donositi grane za uređenje gnijezda kako
bi umorni putnik, pri povratku, imao manje posla.
Divan je san usnula Malena: Ljubav njenoga života
opet je bila tu, dugo su razmjenjivali nježnosti, gledali se i uživali jedno u
drugom, blagujući Stipine delicije i ispijajući tajni eliksir za jačanje
iscrpljenih tijela. Branê strahova i neizvjesnosti popustile su, a osjećaji
navirali dok je sunce sve jače sjalo i širilo miris Amora do kud je pogled
sezao. Pridružio mu se i razigrani vihor raznoseći vijest o prinovi u obitelji.
I u snu je, u svom zdravom mozgu, Malena držala do
iskonskog i jedinog normalnog; do samopoštovanja i poštovanja; do jedinog
načina da vrsta ne izumre; do jedinog razloga njihova postojanja...
U Marininom razumu to je bio razlog za ljubomoru.
Jer oko nje je postojalo samo prizemno: moderno, atraktivno, aut, in; pa
neatraktivno, sramotno, totalno aut ili totalno in. I sama se utapala u tom
ropstvu te čeznula za jednostavnim i prirodnim, prezirući taj, do srži,
pokvareni svijet, u kojem je normalno nakon tromjesečnog ili trogodišnjeg
zajedništva činiti grijeh bluda, perverzije, neumjerenosti i požude, ali i još
puno grijeha kojima i ne zna termine.
Tužno je što se djeca, još od prvih koraka, moraju
navikavati na brutalnu realnost života u kojem si nekome, danas najdraže, a već
sutra nitko ili smeće, koje melje ili gazi. U kojem si, katkad Božica ili Bog,
a katkad ništarija. Najčešće, zbog pljuvanja samih sebe ili neimanja
inteligencije duše, zbog čega gnjijemo u moralno-intelektualnom ponoru, a neki
umiru i za života, gubeći obilježja majki i očeva.
Koliko bi se samo velikih filozofa rasplakalo nad
grijesima nekih roditelja i što bi učinili da se Društvu polažu računi za
kockanje tim svetinjama!?, pitala se Marina misleći kako bi bilo lijepo da
dječja srdašca ne poznaju bol i da iz anđeoskih očiju ne kaplju suze! Da ne
postoje, fizički zdravi i živi ljudi, ali bez srca i duše!
Kada je nada već počela blijedjeti, a oči više nisu
mogle usnuti, i kad su Malena i Stipo već bili na izmaku snagâ, negdje u osvit,
još jednog teškog proljetnog jutra, začuo se najdraži i najzvučniji klepet.
Rodan je bio tu! Kod kuće! Kod svoje Malene i svoga Stipe! Vratio se domu svom,
u svoju Varoš, prešavši put od 13,5 tisuća kilometara. Vratio se onoj koju
ljubi svim srcem, kao prvoga dana kad ju je ugledao i kad je, za nju i sebe,
odlučio sagraditi dom baš na Stipinom krovu. Vjerojatno, osjećajući pozitivnu
energiju čovjeka koji mu je mogao biti uzor, jer je i sâm imao samo jednu
ljubav. Čistu, iskonsku i neraskidivu. U životu i u smrti.
"Zovu me žene od San Francisca do Zagreba i
Osijeka, ali ih odbijam pričom o ljubavi prema Malenoj", reći će Stipo, prisjećajući
se dana kada ju je prigrlio, ranjenu i nemoćnu. I tu je Klepetanu, zasigurno,
poslužio kao primjer pa ju i on prigrli, iako ga nije mogla pratiti na njegovim
putovanjima. Ostade joj i vjeran do dana današnjeg, podižući s njom 'tiće i
prenoseći im iskustva o životu i ljubavi bez kojih ne bi opstali.
Tako je to u ptičjem svijetu i u svijetu dobrih
ljudi. Za malenog Frana, malu Maru i Laninog anđela, koji nikada nije vidio
svoga oca, Marina je odlučila samo moliti: za snagu i umijeće kojima će oni
svojoj djeci davati ono što sami nisu imali.
A mogli bi i samo kliknuti copy na ptičji recept,
koji zorno opisuje kako odgajati djecu i živjeti ljubav, te ga, klikom na
paste, prenijeti na stranice svojih života, u kojima bi, izgovoreno U DOBRU I U
ZLU i DOK NAS SMRT NE RASTAVI, vječno živjeli.
Autorica:
Zdenka Mlinar (CROATIA)
ožujak 2020.
