Između Mile i knjižnica, dogodilo se ono nešto! Nije na prvu, već možda
malo i kasno, ali to ne priznaje; ukrcala
se na taj vlak ljubavi i, uljuljkana u naručju dragog joj suputnika, moli da to
putovanje nikada ne prestane.
– Ako za Bennettovu
Kraljicu u "Suverenoj čitateljici" ni u osamdesetoj nije bilo kasno za zaljubiti
se u čitanje, onda nije ni za mene koju je mogla roditi – govorit će suvereno,
kad bi ju zadirkivali njeni najbliži. I u pravu je, rekli bi mnogi. Jer ljubav
ne poznaje granice, naciju, društveni status, godine... Ona jednostavno ljubi:
djecu, odrasle, prirodu, umjetnost; ljubi sve što je lijepo i dobro; ljubi i u
radosti i u žalosti; ljubi i u imanju i neimanju; u znanju i neznanju...
Novoj zaljubljenici u knjige, dvije
su knjižnice u blizini, no nekako joj se potiho, kao proljeće u ožujske dane,
pod kožu ušuljala ona do koje stiže prelazeći glavnu prometnicu i čekajući na
semaforu dozvolu za prelazak, iako do zgrade Učilišta u kojoj je smještena
druga ima pet minuta šetnje kroz park. U knjižnici u kojoj su još njena djeca
posuđivala knjige za lektiru, a ona mislila kako nema vremena za čitanje, i
koja na velikogoričkom Trgu Stjepana Radića, svojim zadivljujuće velikim
izložbenim prostorom, mami čitatelje više od 30 godina, imaju i Susrete „S
poštovanjem“. Da, baš tako ih je nazvala voditeljica za koju, reći će često Mila,
ne postoji osoba koja nije vrijedna poštovanja. I sigurna je da ju je
poštovanje othranilo i odgojilo, te kao takvu poslalo u svijet da brusi taj
dijamant ljudskosti, neophodan za boljitak života na zemlji. Susreti se
održavaju dva puta mjesečno i sve je lijepo osmišljeno i posloženo: imaju
goste, izložbe, promocije, prate obljetnice, dotiču aktualna događanja, ali i
ona koja su to bila ili će biti...
– Među nama je
najčešće jedan muškarac, pa druženje ovoga tipa možemo nazvati i babinjakom.
Naravno, uz ispriku curama koje ne
žele biti nikakve babe! – uzbuđeno će i sa sjajem u očima, baš poput Alanove
Kraljice, Mila govoriti svojima doma.
Svaki drugi put, odnosno jednom
mjesečno, imaju Susret nazvan „Kolačići uz Sandru i... „to i to“ A „to i to“
su, primjerice: pjesme o Božiću, tekstovi o Vukovaru, pjesme u nostalgičnom
tonu, ljubavna poezija, tradicijska glazba... Svojom vedrinom, pojavnošću i
glazbenim umijećem zabavlja ih velikogorička glazbenica Sandra Kulier koja
časno i s ljubavlju odrađuje svoju misiju života. San joj je usrećiti svako
živo biće na zemlji, ali, naravno, nedostižan. Jer ne može ona svojom pjesmom i
svirkom fizički stići razgaliti svaku dušu, a niti zbrinuti sve napuštene mačke
i pse koje neodgovorni vlasnici prije godišnjih odmora surovo ostavljaju na
ulicama. No čvrsta, samouvjerena i svjesna kako katkad i kaplja može biti poput
oceana, bez osvrtanja i sigurnim koracima ide ka svome cilju. Na svom glazbenom
putu, često je u pratnji mlađahnog
kolege, harmonikaša. Pašu si, i fizički i umjetnički, a ona se rado hvali kako
je Bojan njeno otkriće i kako ga nikome „neće dati“.
– Divna je naša
Sandrica, ni mi nju nikome ne bismo dali! – isticat će Mila ponosno.
Kad Sandra pjeva, tad im i utorak
mora biti slađi, pa su se organizatori dosjetili radost pjesme, svirke i pisane
riječi upotpuniti kolačima. Knjižnica časti, ali i pored toga vrijedne akterice
druženja, i tad, ali i kad nije „Sandrin utorak“, donesu nešto svoje. Domaće i
s ljubavlju!
– Znaš da ne živim
baš za iće i piće, ali mogu
primijetiti kako je to lijepo i znam cijeniti nečiju pažnju, trud i poštovanje.
I nekako, što je više utoraka iza nas, to sve više razmišljam o „mojoj slatkoj
rundi“ – reći će Mila suprugu uoči jednog Susreta, prešutjevši mu kako je
odlučila da baš sutra bude dan „njene runde“.
Utorak je, 18. veljače 2014. Tog
jutra, Mila ustaje ranije jer želi pripremiti nešto fino i friško, pa još toplo
odnijeti svojoj ekipi u knjižnicu.
Ali, ona, jutro, brzina i fizički
napor, nisu dobar spoj! Opasna su za nju jutra i već godinama u obitelji ima
status jutarnje princeze koja, ako to želi, može dobiti doručak i u krevet.
Naime, zbog problema sa srcem, ne smije obavljati teže fizičke poslove i jutrom
jurišati lijevo i desno, gore i dolje. Međutim, kad je netko po prirodi
nemirnog duha i uvijek poduzetan, ne da se njemu u suru.
Organizirana sam
osoba, imam iskustvo i što je za mene, kao takvu, sat-dva pekarskog rada u
mojoj obožavanoj kuhinji..., mislila je.
Dakle, prvo kupaonica: pranje zuba,
umivanje i nanošenje kreme, bez koje ne bi mogla zamisliti početak dana jer od
tvrde vode lice joj je suho i zateže da ima osjećaj kako puca; potom slijedi
četkanje kose iznad kade i vezanje u rep, provjeravanje da nije koja dlaka
ostala na ramenima, prsima ili rukama; pa još oblačenja, i tek onda odlazak u
dnevnu sobu i kuhinju. Izgleda kao da je to s jutarnjom higijenom i zadržavanjem
u kupaonici potrajalo, ali u deset-petnaest minuta sve je gotovo.
Na kuhinjskoj radnoj ploči su: brašno,
kvasac, vrhnje, mlijeko, ulje. Ipak je prije spavanja suprugu ostavila
ceduljicu s molbom da joj to složi gore kako sastojci ne bi bili hladni, jer
kad je sve toplo i tijesto će biti bolje. Bilo joj je lakše na taj način
staviti ga pred gotov čin, nego s njim komentirati svoju nakanu, jer bi ju zbog
jutarnjih sati pokušavao spriječiti u tome. S vremenom je postala lukavija i
zna kako, sa što manje rasprave, nešto postići. A on ju jutrom i prije polaska
na posao nikada ne budi, jer zna da, zbog čitanja do duboko u noć, kasno odlazi
na počinak. Odgovarao ju je i od toga, ali i odustao.
Čaj pije s nogu. Mjeri 600 gr mekog brašna, dodaje mu prašak za pecivo, malu
žlicu soli i veliku šećera; sve sjedinjuje, bit će ravnomjerno raspoređeno, a
tijesto uspješnije, kažu svi vrsni kuhari. Zatim, u sredini, sada obogaćenog
brašna, pravi udubinu i u nj stavlja jedno vrhnje (njena sestra preferira
plavo, a njoj je dobro i zeleno jer, vrhnje je vrhnje), pa 100 ml ulja, kocku
svježeg kvasca koji više nije kocka, jer ga je već rastopila u 100 ml mlijeka.
Mijesi. Prvo velikom žlicom, a onda rukama, tako ruke ostanu čišće i lakše joj
je doraditi tijesto. Mjere su precizne i uvijek joj ispadne kako treba.
Oblikovano u finu kuglu, pokriva tijesto folijom da odleži, pije gutljaj-dva
čaja i počinje s pripremom nadjeva. Odlučuje se za sir. U njega dodaje mljevene
orahe da fila bude gušća kako se prilikom pečenja ne bi izlijevala na lim; sir
voli limun, pa riba cijelu koricu i dodaje sok jedne polovice. Dodaje i jedan
žutanjak, veliku žlicu šećera, vrećicu vanilin šećera, te dvije žlice opranih i
osušenih grožđica. Nema mjeru za nadjev, to radi od oka. Ako ga ostane ok, ako pak usfali, naći će se već nešto. Ni prazne nisu loše, a ono najbolje
kod te vrste tijesta, a-la-njena sestra,
jest to što isto može poslužiti i za slatke i za slane zalogajčiće.
Gleda na sat, 8:30. Stići će, ima još sat i
pol. U zadnje je vrijeme baš navalila na te kiflice, da ih već radi rutinski.
Zna, dovoljna su dva lima i na njih je već stavila papir za pečenje. Dijeli
tijesto na četiri jednaka dijela, zatim na radnoj površini valja jedan po jedan
u krugove promjera 30-ak cm i nožem ih reže na 12 jednakih trokutića. Stavlja
filu na širi dio trokutića, mota ih i slaže na lim. Uredno, u tri jednaka reda,
da izgleda lijepo kao u pekari ili slastičarni. Ispeći će jedan lim, to joj je
dovoljno za ponijeti, a drugi će peći kad se vrati. Vrijeme izmiče, zakasnit
će, no svejedno čisti radnu površinu i pere suđe. Ako to ne uradi odmah, osušit
će se i bit će petnaest puta teže, a toliko će puta više i vode potrošiti. Lakomislenih
odgoda se davno riješila i smatra da vodu treba čuvati za buduće generacije.
Daje sve od sebe: oblači odjeću u kojoj nije mogla biti u kuhinji, završava
šminkanje, stavlja u džepove mobitel i ključeve da ih ne zaboravi...
Kiflice su zlatno-žute, super su pečene,
ponosno vadi lim iz rerne.
Još samo malo
hlađenja, pa ću ih složiti na tacu i posuti štaubom. Tako se to radi, vrela
peciva se ne diraju, jer se i procesom hlađenja završava pečenje, razmišlja zrelo.
Dolazi u iskušenje, stavlja i drugi lim na
pečenje! Ono, kad je rerna već vruća (opet ona (ne)zrela praktičnost!). Čeka i šetka, virka kroz staklo pećnice, očekuje promjenu boje. Kad ugleda najavu
rumenila, isključit će štednjak, jer rerna će još dugo biti vruća i kiflice će
se dopeći. Taca za knjižnicu je u hodniku, obukla je i kaput, treba samo
isključiti taaaj štednjak...
Sat pokazuje 10:00!
Kasnim, ali nema
veze, bar ću donijeti svježa peciva, tome će se svi obradovati..., tješi se.
Da, nisam ja
Kraljica Ujedinjenog Kraljevstva pa da mi ovaj posao obavi posluga. Nama,
običnim i malim ljudima valja zapeti, zaključuje.
Iako umorna i u žurbi, nije se mogla ne
prisjetiti Bennettove Kraljice koju je nedavno čitala po drugi put.
Isključuje štednjak u 10:05. Izlazi,
zaključava vrata, juri niz stepenice. Pašu joj svježina i bjelina zimskog
jutra. Udiše ih snažno, snažno, ne bi li ju vratili u normalnije stanje. No,
sretna je. I ona će počastiti društvo, zna i ona nešto fino napraviti, a i neko
će vrijeme, što se kolačića tiče,
biti mirna. Na Radićevu je trgu, ubrzava korake i baca pogled na velike prozore
knjižnice ne bi li iza stakala ugledala neko poznato lice. U dubinu njenih
zjenica uranjaju samo statični regali s knjigama. U njihovom se kutu nitko ne miče. U susret joj ide kolegica s babinjaka. Jasno joj je, nema
druženja!!!
O Bože, a toliko
sam se trudila, trčala, umorila se! Da sam bar pogledala u podsjetnik..., razmišlja,
osviještena u samo par sekundi.
Svejedno, pita svoju bivšu doktoricu:
– Što!? Jel' to nema
druženja!?
– Da, nema nikoga. I
ja sam mislila da će biti. Ali, to je svaki drugi utorak...
– Znam – prekine ju Mila i nastavi.
– A ja se potrudila
i ispekla kiflice. Željela sam da budu tople
– izgovara kao da se pravda i pokazuje na tacu držeći ju kao štafetu.
Doktorica ju gleda, kao da ju žali. To čita
između redaka, jer doktori ne pokazuju emocije. Ali tu, na Trgu, kolegica iz knjižnice
nije nikakva doktorica, već umirovljena žena koja je poželjela družiti se s
ljubiteljima pisane riječi i koja je, poput nje, sebi umislila kako takvu
radost može konzumirati svakog utorka. Nudi ju da se posluži.
– Uzmite, dok su još
tople! – govori, bojeći se da će
odbiti.
Uzima skromno, grize, žvače i daje joj
komplimente:
– Fine su i meke,
osjeti se limun...
Mila ju i čuje i ne čuje, rado bi produžila
do omiljene joj knjižnice i ostavila kiflice osoblju da se počasti, no pomišlja
kako bi ispalo da se nameće. Odustajući od te nakane, još jednom pogledom
obuhvaća prizemlje Doma kulture u čijem se ulaštenom odrazu sjedinjuju
unutarnja i vanjska slika života, ali i ona njene duše. Vraća se doma, s
gospođom Cvetko u društvu. Idu u smjeru glavne prometnice. Nudi ju da se još
posluži, no skromna žena se zahvaljuje uz opravdanje kako je već doručkovala i
da bi joj bilo previše. Zbog buke automobilâ, doktoričinog prirodno tihog glasa
i manjka snage u Milinom inače preglasnom tonu, rastaju se nečujnim pozdravom.
Na umu joj je njena Anđelica Danka! Zove ju na kavu i svježe kiflice. Iako zna da je
poziv od srca, Danka ga odbija. Ima „anđeosku“ narudžbu. Vezana je rokom, a i
sin joj dolazi na ručak. Mila ju žali, pretpostavljajući kako bi joj malo
bijega od kuhače i kompliciranog filigranskog crtanja anđela dobro došlo.
Sporim koracima, s teretom u rukama i
grudima te prazninom u srcu, penjala se Mila tog jutra na svoj prvi kat,
stubištem koje je mirisalo na sestrinu, majčinu i bakinu kuhinju.
– Doma sam! Home, sweet home! – izgovarala
je glasno, kao i svaki put kad bi prelazila prag svojeg doma. Toplog i nježnog;
zaštitničkog, poput roditeljskih ruku.
Srećom, „moj
vojvoda“ nije tu i neće mi se neiskreno smijati, jer bi bio više ljut nego
sretan zbog mojeg propusta, razmišljala je Mila tješeći se tim detaljem dok je
vadila drugi lim iz pećnice. Kiflice su bile zlatno-žute i neodoljive. Ali, sad
joj to ništa nije značilo! Mogle su biti i crne, a ne pada joj na pamet ni
zagristi koju. Da je imala snage i da se mogla skoncentrirati, za utjehu bi
uzela knjigu u ruke.
Ne misli na propisanu terapiju, puni čašu
vodom i s guštom ju ulijeva u sebe. Trebala joj je okrjepa! Trebalo joj je
mirovanje! Atomima preostale snage, spušta tijelo u horizontalu.
Cijeli dan je
ispred mene. Ranoraniocima dan uistinu dugo traje, a ja već odavno nisam u toj
kategoriji. Spavati odlazim u dva sata poslije ponoći i dižem se oko deset
ujutro,
mislila je Mila stavljajući ruke na prsa.
Osim SVAKOG DRUGOG
utorka, jer u to vrijeme želim biti u svojoj KNJIŽNICI!
(neki od sudionika 34. Susreta hrvatskih
zavičajnih književnika)
svibnja 2015.
svibnja 2015.
