Ne pišem što
moram ili što mi je to netko rekao. Ne pišem ni što mislim kako znam pisati,
niti kako bih ispunila vrijeme između gledanja onog rijetkog što mi se sviđa na
televiziji, niti od silne dokonosti, niti zbog imanja novca za nešto od
napisanog objaviti... Pišem jer volim pisati!
Nedavno sam od
jedne kolegice po ljubavi prema čitanju čula izjavu kako ona ČITA da bi
preživjela, na što sam joj ja odgovorila da ja pak PIŠEM kako bih preživjela.
No, pravi odgovor, mojoj kolegici po „književnom sladokusju“, bio bi: kako ja (sada,
u ovim godinama) živim kako bih pisala. I čitala. Iz ljubavi i s ljubavlju. - Jer
liječi. Uistinu. Od mnogih bolesti.
I što reći, osim
da sam sretna zbog tog otkrića. Da sam sretna što pronađoh sebe drugačiju od
one iz mladosti. Toliko, da poželim napisati pjesmu suprotnu onoj Plavog
orkestra – Bolje biti pijan nego star!
(čitaj/te dalje,
dragi Blogovci)
Tablete za
emocije
(pjesma s posvetom)
(pjesma s posvetom)
Nešto sam bila rasuta.
Emocionalno.
Kao rasuti teret na cesti.
Tko naiđe, po njemu gazi.
Nagutana boli do kosti,
pružim ruku do police
s lijekovima.
Uzeti neku tabletu treba,
da se emocije sakupe.
Da očvrsnu.
Da bol mine.
Ruka za kutijom posegla,
tabletu uzela,
sa strane broj sto sedam.
Na kutiji je pisalo:
Zdenka Mlinar „Mirakul“.
Očima sam je progutala.
Boljka je nestala.
Jasna
Sršen
ljeta
2016.
P.S. Hvala ti, draga
Jasna! Poruka je ovo koja vrijedi. Koja liječi!
prosinca 2016.
