BONACA
Podne je, novaljsko.
Sunce je visoko,
Negdje na sredini plavetnoj.
Cvrčci u hladovini skriveni,
Valjda, samo za dušu moju,
Uskladili glazbu svoju...
Na morskoj pučini,
Tiho, svoj plašt razapela bonaca,
A Velebit, miran, sneno žmirka,
Zamišlja kako po njoj neveru baca.
Ni bijeli se galebi ne karaju,
I oni odmaraju,
A ni pčela se ne čuje zûj,
Oko mene, samo sunčev rûj...
Ni ovce se, novaljske,
Po kamenu ne miču,
U hladovini se kriju;
I one, svoje snove sniju!
U podne, novaljsko,
Bonaca!
Zdenka Mlinar
lipnja 2020.
