Dragi Antune!
Oprosti mi zbog ove prve riječi, ali
tako se obraćam svima koji mi nešto znače i koji su boraveći na Zemlji činili
dobra djela. A Ti si ih puno učinio. Toliko da cijeloga života s Tvojih izvora
možemo piti, a da oni i dalje ostanu snažni i bistri kao i prije nego smo
odlučili pogledati svoj odraz u njima. Što ih mi više mutimo, svojim
iskrivljenim osmijesima i prljavim rukama, to oni sve jače žubore i sve više
sjaje. Sve su življi, glasniji, pjevniji, harmoničniji.
Ali, dragi Antune, nije to razlog zbog
kojeg Ti pišem. Krivci za ovo pismo su Tvoja „Maćuhica" i moja Baka. Znaš,
nije ni ona više ovdje s nama. Otišla je u taj Tvoj drugi svijet istoga dana i
mjeseca kada i ti, a noći njenog odlaska i čežnje za zvjezdanim sjajem prosutim
po crnoj dubini neba, sjećam se k'o da je noćas bila. O, kako sam ju upamtila!
Istovremeno i crnu i zlatnu, i tužnu i radosnu, i tešku i laku, tajnovitu i
samo našu!
Imala sam tada samo 15 godina i tek
ozbiljnije počela učiti živjeti, spremala se za malu maturu... I tako se nadala,
čvrsto i nevino vjerujući kako će mi ona pomoći da se uredim za taj ispit
zrelosti. Da, bilo je rano proljeće; svijetlo i toplo, zeleno i mirisno, puno
života i nade. Možda i smrt za neke od nas bira vrijeme – da se bolje pamti, da
se ne zaboravi.
Za mene je veza između moje Bake i Tebe
uistinu velika. I ona je po zanimanju bila učitelj-ica, i nikada nije imala
stalni posao; i ona obolijeva od raka grla, i ne uspijeva ga pobijditi; i ona
odlazi mlada, cijelim bićem ljubeći pisanu riječ, pogotovo poeziju. Ali tu
sličnost prestaje, jer nikada ništa nije napisala, pa ni tu činjenicu
preboljela. No simbolike i podudarnosti je i previše...
O ljubavi prema mojem Djedu nikada nije
pričala, ali o ljubavi prema poeziji pričala mi je svaki dan od kad je, valjda
pretpostavljajući da joj nema ozdravljenja, odlučila reći da je bolesna. Tih
zadnjih dana, umjesto Molitvenika, u rukama bi držala Tvoje pjesme. A kada ih
sama nije mogla čitati, i u bolesti ponizna, molila me da ih ja čitam. Nije mi
bilo lako sjediti pored bolesničke postelje, pored nekog toliko dragog, kada
sam trebala zabavljati se sa svojim vršnjacima. No nikada nisam požalila.
Ponajviše jer sam u tim danima upoznala Tebe, kojeg je Baka jako voljela. Tebe,
s čijim stihovima na usnama je zatvorila oči. Tebe, s kojim već odavno dijeli
beskraj svemira.
Ponosim se danas ondašnjom poslušnošću,
jer bih, čitajući joj Tvoju „Maćuhicu", svaki put vidjela osmijeh na
njenom licu. Da si tada bio s nama, Baka bi zasigurno uspjela doći do Tebe i
reći Ti da maćuhice ipak mirišu. Vjerujem da bi opravdanje prihvatila samo uz
obrazloženje da si pjesmu pisao noću kada i one tonu u dubok i čaroban cvjetni
san. I da je baš tada kroz njihov baršun drhtala tajna duše tvoje!
Dragi Antune, oprosti mi za ovo, no
morala sam Ti to reći, jer Baka je i cvijeće jako voljela. Toliko, da sam bila
ljubomorna i na Tebe i na njega. Ali njen pomalo cinični osmijeh na Tvoj stih -
Maćuhica cvate, ali ne miriše – olakšao je mojoj Baki odlazak s ovoga svijeta,
a meni pomogao preživjeti ljubomoru i odrasti. I ne samo to. Od nje mi ostade
ljubav prema cvijeću i Tvojem djelu i liku. Ti, Baka i „Maćuhica" uvijek
ste mi nekako zajedno. Kad mi je teško, ovako maloj - Ispod vedrog neba, modrog
kao lan – pogledam ga i osmijeh mi, pomalo ciničan, jednostavno obasja lice.
Raduju me sjećanja na Baku koja je voljela Tebe, Tvoju „Maćuhicu",
„Samotnu ljubav", „Utjehu kose"..., iako mi nije napisala obećanu
pjesmu o Mirisnoj, prpošnoj i razigranoj maćuhici. Raduju me Tvoje novele i
putopisi za koje i s kojima si živio, istovremeno ljubeći i žaleći svoju
Domovinu. Raduju me pogledi na maćuhice, koje mi svako novo proljeće čine
ljepšim, stvarnijim...
I, da! Oprosti mi, dragi Antune, što Te
ne oslovljavam s punim imenom i prezimenom i onim finim zagrebačkim Gospon. Rado
bih ja, ali ne mogu zbog Bake. Jer Ti si za nju bio samo Antun, što me je
potaknulo na razmišljanje da ste se možda i poznavali. Tu tajnu, kao i stihove
o Maćuhici koja miriše, odnijela je sa sobom. U Vaš svijet vječne i čiste
ljubavi, u kojem ću i ja možda dobiti odgovore na pitanja na koja mi ovdje
nitko ne može odgovoriti.
Oprosti mi, dragi Antune, ako ti se još
koji put javim. Mislim, ovako, pismom, jer i Ti i Baka drugačiju vrstu
dopisivanja niste ni poznavali. A kako biste se samo začudili...!
I molim Te, Antune, kaži mojoj Baki kako
mi se svakim danom sve više čini da su moje maćuhice mirisnije od njenih, i da
mi to nekako daje za pravo misliti kako je možda i ona Tvoja maćuhica uistinu
bila bez mirisa. - Ko njezin susjed,kicoš tulipan.
Do novog pismenog obraćanja, dragi
Antune, ostajte mi i Ti i Baka u ljubavi. Onoj koju ste prenijeli i na mene i
koju živim cijelim bićem!
S poštovanjem i ljubavlju,
XX
U Zagrebu, 17. ožujka 2014.
Šifra – Maćuhica
Vidi:
Naj pismo
