Recenzija i korektkura: Nevenka Lang
Dizajn naslovnice i ilustracije: Zdenko Mlinar
(S)POJ LJUBAVI, ZAHVALNOSTI I UPORNOSTI – Nevenka Lang
Skoro je nevjerojatno da će se netko,
kome kajkavski turopoljski izričaj nije materinji jezik, upustiti u pisanje
pjesama na tom dijalektu. No, upustila se u to pjesnikinja Zdenka Mlinar, koja
se može podičiti s četiri samostalne zbirke pjesama i preko osamdeset
zajedničkih izdanja, objavljenih u Hrvatskoj i diljem svijeta.
Razlog nastanka ove Zbirke pjesama
Zdenkina je upornost i ljubav prema gradu u kojeg se zaljubila već pri samom
dolasku. Gradu, koji joj je postao sigurna luka i životna oaza, ali i umjetnička
muza, što iz njene nutrine izvlači ono najbolje. U njemu pronalazi svoje novo
JA, te se predaje radu i želji za učenjem i stvaranjem. Dakako da je, uz
upornost i veliku želju, za taj korak trebalo imati i hrabrosti, koju Zdenka
Mlinar neosporno ima. Zasigurno ju je vodila i nosila mudra misao kineskog
pjesnika Wanga Jiaxina, koju stavlja na prve stranice ove knjige, a ona kaže:
„Pjesnici ne pokušavaju prekoračiti
samo fizičke granice, nego i granice jezika i kulture.“
Zdenka je napisala Zbirku pjesama pod
nazivom TUROPOLU z mojega srca, koja se sastoji od 5 ciklusa:
- Zemla, turopolska
- Semejne od reči
- Mene je briga
- Med rožami
- Do zojdne vure
U prvom ciklusu, Zemla, turopolska,
Zdenka želi iskazati svoju ljubav i osjećaje te zahvalnost Turopolju i
turopoljskoj Ravnici u kojoj je pronašla ljudsku dobrotu, lijepu riječ, toplinu
doma i sigurnost. To iskazuje stihovima:
„Nisem se tu zrodila,/druga Ravnica
mi je mati,/al zome si od Boga stvorena/i se kaj imaš mene očeš dati:/Nodu i
veru, dom i toplinu,/detešce milo v mojemu krilu.“
Tako se Zdenka u više pjesama
zahvaljuje Ravnici kao i našoj Velikoj Gorici, koju opisuje kićenim riječima i
piše joj Odu u sva četiri godišnja doba:
„Kak nojlepša dekla i rojska tica,/na
leto je Velika Gorica.“
Nije upitno da se Zdenka u novom
mjestu boravka osjeća zaštićeno i voljeno te uklopljeno kao da se tu rodila.
Upućena je u povijest i bitne značajke kao i događaje nove joj domovine i
mjesta gdje živi. Piše o Starom gradu Lukavcu, nekadašnjim običajima, svetomu Juraju,
berbi grožđa u Vukomeričkim goricama i sve to blagoslivlja kroz pjesmu.
U drugom i trećem ciklusu, Semejne od
reči i Mene je briga, Zdenka opisuje koliko joj je važno da se može izraziti
riječima. Zato ih osmišljava, izvlači iz svoje nutrine, premeće ih i slaže u
stihove kojima se izražava. Riječi su sjemenje koje sadi, u želji da iz njih
niču stihovi koje čuva kao svoju djecu. Oni joj pomažu da se makne od
trivijalnosti življenja u neku malo veću dimenziju. Evo i dokaza za gore
navedeno u stihovima:
„Pesma mi pomože/da se pretrpim;/z
vesejlem da zaspim/i žnum se zbudim!“
Zdenka se raduje svakoj svojoj
pjesmi, za nju se bori i smatra da napisane riječi imaju veliku snagu i da će
iza nje ostati. U skrovištu svojih pjesama, Zdenka snaži srce i dušu te se nada
da će njeni stihovi dotaknuti neku izgubljenu dušu:
„Vutem skrovišču,/telo počivam,/nišem
se kak listje,/na grane kaj trepi./Srce i dušu snožim,/koj tica, kaj nojnu
doleti./Jo, popevka tiha,/z vetrom kaj šumi,/nek k nebu odletim.../Morti
nojdem/kakvu dušu zgublenu/i nojnu zletim!“
Nadalje, Zdenka ovom Zbirkom pjesama
pokazuje svima onima koji smatraju da ona ne treba govoriti i pisati na
kajkavskom narječju da nisu u pravu. Želja da dokaže kako ona to može, previše
je jaka i to iskazuje riječima:
„Kaj! Ne!/A zokaj ne!?/Govorim, zokaj
nebi?“
U četvrtom ciklusu, „Med rožami“,
Zdenka otkriva svoju žensku prirodu kojom iskazuje veliku ljubav prema cvijeću,
osobito ružama. Tu povlači analogiju te komparira ruže svog djetinjstva i
mladosti s ružama u Turopolju. U njen svijet, osim pjesama, svakako spadaju i
ruže kojima ju daruje voljeno biće i kojima je okružena. Danas se ona cifra z
turopolskemi rožami tere rosteju samo zojnu. Ružu, kao i crvenu boju, Zdenka
poistovjećuje s ljubavlju. Evo i stihova kojima to dokazuje:
„Rožica, mila,/jo te rada imam./Med
nomi je kak i v nomi -/samo lubav.../Ti lepa, črlena rožica!“
U ovom ciklusu našla se i pjesma V
srcu, zanavek, koja me se posebno dojmila. Govori o odlasku Zdenke iz vlastite
kuće i dvorišta, kada je s malom djecom morala otići u nepoznato. Taj
traumatičan doživljaj, kojeg će pamtiti dok bude živa, opisala je riječima:
„Kad sem prek dvorišča išla,/od
žalosti, snoga mi se zišla./Korake žmefke nosila sem teško,/jedva sem žnega
otišla...“
Nastavljaju se pjesme zahvale majci i
ocu čije žuljevite ruke nikada neće zaboraviti. Pjesnikinja ovdje otkriva
najdublju intimu, prošlo vrijeme, prolaznost i mijenu jednoga vremena, u kojem
njena rodna kuća ostaje pusta i zarasla u korov:
„V trjnu,/v draču,/pusti i somi./Kak
zacoprani!“ Ali ostaju sjećanja:
„Moje dedov živlejne/i moje rođejne
nemreju nikam odonud./V sečajnu je bum nosila sekud!“
U ovom sam ciklusu doprla do
Zdenkinih najintimnijih kutaka, do njenih dalekih sjećanja, smjene generacija i
univerzalne boli, koju svi u sebi nosimo zbog odlaska voljenih osoba i tereta
nestalnosti života.
Posljednji ciklus ove zbirke, Do
zojdne vure, čine pjesme koje je autorica posvetila voljenoj Domovini. Izražava
joj ljubav i prihvaćanje svega što joj ona pruža. I tako će biti do posljednjeg
časa njenog života, „do zojdne vure“. Piše joj:
„Domovina, droga,/do tebe mi je joko
stalo./Zoto, molim da srce tvoje/nigdor nebu tuči prestalo.“
Bez obzira na drugačija mišljenja o ovoj Zbirci pjesama Zdenke Mlinar, izražavam divljenje zbog čvrste volje koju nitko nije mogao pokolebati da iznjedri ove pjesme na narječju kojeg je tako s ljubavlju učila i uči. Htjela je Zdenka ostaviti trag u mjestu gdje živi te pjesmama izraziti zahvalu za toplo krilo u koje ju je primilo plemenito Turopolje. Zbirka je vrijedna i stoga što je nastala velikim zalaganjem osobe koja nije rođena na ovim prostorima, a savladava ovaj težak dijalekt, kojim se upravo diči.
Nevenka Lang
UREDNIČKI OSVRT
Svaka riječ, svaki tekst, svaka
pjesma napisana na turopoljskom dijalektu, odnosno na bilo kojem turopoljskom
govoru, predstavlja vrijedan doprinos očuvanju i promoviranju turopoljskoga
jezika / turopoljskoga dijalekta. Posebno se to može naglasiti za autore kojima
turopoljski dijalekt nije materinski jezik.
Autorica ove knjige, Zdenka Mlinar,
prihvatila se toga zadatka i u tome uspjela. Na tome joj se može i čestitati i
zahvaliti. Ona je to sebi zadala i kao obavezu, ali i kao dug prema kraju u
koji je došla i koji je prihvatila kao svoju rodnu grudu. Time je izrazila
želju da prihvati ljude koje je tu našla i da od njih bude prihvaćena.
Zadivljuje želja i upornost autorice
da svlada i prihvati jezik koji joj je do „jučer“ bio nepoznat i stran te da
upravo domaćom kajkavštinom, uz svesrdnu pomoć recenzentice i korektorice,
izrazi svoju želju i potrebu pokazati svoju utkanost i uraslost u Grad Veliku
Goricu i turopoljsku svakodnevnicu.
Pokazuje to stihovima u kojima se
zrcale njezini osjećaji prema turopoljskim vrijednostima i spomenima koje
prihvaća kao svoje.
Ona želi naučiti jezik kraja u koji
je došla, a također i naučiti svoju djecu – što je poželjan i prekrasan primjer
svima koji su doselili u Veliku Goricu i Turopolje:
„Ove me turopolske reči tak veseliju,
Decu bi svoju štela navčiti
Tak lepo po kajkavske govoriti.
To bi jem, kak darovnicu, štela
ostaviti!“
Stihovi autoričinih pjesama pisani su
jezikom jednoga turopoljskoga govora koji je autorici bio blizak i koji sam,
kao urednik, u potpunosti uvažio.
Dodan je i mali rječnik kojim su
pojašnjene pojedine manje poznate kajkavske riječi.
Na kraju, bila mi je čast i zadovoljstvo biti urednikom ove knjige.
Stjepan Rendulić
--------------------
studeni 2020.
