Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, Časopis br. 5, Godina III. - Polugodišnje izdanje, predsjednik Labud Lončar... U ovom broju zastupljena su mi dva rada: Poezija 1x i Aforizmi 5x.
U
svemu pjesma
Vrijeme...
Sunčano ili kišno,
Plodno ili sušno,
Sumrak ili svitanje,
Dnevna svjetlost,
Noćna tmina;
Zelena ravnica,
Visoka gora,
Nebesko plavetnilo,
Morska dubina...
U svemu ganuće!
Ljepota, nadahnuće!
Iščekivanje i radost rađanja,
Lepršava razigranost djetinjstva,
Zrelost poletna, vrela,
Suton odlazećih koraka.
Zvjezdano tajanstvo beskraja,
Oganj pakla ili svjetlost raja...
U svemu – Pjesma!
Zdenka
Mlinar
***
Aforizmi 5x
Misliti o svojoj ostavštini,
znači misliti i o onoj duhovnoj.
~•••~
Ako hoćeš da te hvale,
moraš prvo umrijeti.
~•••~
Dan rođenja,
početak je odbrojavanja do dana umiranja.
~•••~
Crtica između godinâ našeg rođenja i smrti,
naš je život.
~•••~
Ona narodna: O mrtvima sve najbolje -
ne može biti učiteljica povijesti.
Zdenka Mlinar
***
U DOBRU I U ZLU
(posvećeno Malenoj i Klepetanu)
Snježilo
je. Jako, kao da je siječanj ili veljača, a ne mjesec proljeća. Umorio se.
Izdaju ga mišići, kosti, vid, pluća... Ali, izdržat će. Ima jaku volju i voli.
Iskreno i čisto! Bez kalkulacija; bezuvjetno.
Voli
ju cijelim bićem; svakim dahom, svakom kapljom znoja, svakim zamahom krila,
koji se, sada, pri kraju puta, odvija rutinski. Skoro napamet, jer to je linija
kojom leti od rođenja, to je let ljubavi. Let zbog kojeg je spreman proći
paklene muke, pa i umrijeti. Samo je njen i ona je samo njegova. Zauvijek. Što
nije fraza, već njen i njegov život. Njihov život!
Ana
i Jan su također imali svoj život. Obećali su jedno drugom ljubav i vjernost, u
dobru i u zlu; dok ih smrt ne rastavi! A obećanje su svojeručno i potpisali,
pred svjedocima i puno gostiju. Živeći tu ljubav, na dar su dobili i malenog
Frana. Najljepše dijete koje su ikada vidjeli, a on im se smiješio poput anđela
i gugutao poput goluba.
Idila
je trajala sve do dana, kada je Ana poželjela iznenaditi Jana tako da navrati u
njegov ured, tek poljubiti ga i vratiti se kući podojiti malog Frana. Sve do
tada je, taj mali anđeo, imao mamu i tatu. Od toga se dana, nemoćan i nevin,
nalazi između dvije vatre...
Svoj
život i svoju ljubav, imali su i Ema i Mario. Bila je to ljubav na prvi pogled
i nisu dugo dvojili oko toga trebaju li živjeti pod istim krovom. Brzo su se
odlučili za taj korak iako nisu završili započete studije, iako se njihovi
roditelji nisu slagali s tim. I njih je njihova ljubav darivala onim
najvrjednijim. A njhova mezimica, njihov mali ružičasti smotuljak s kojim su napustili
zagrebačku Petrovu bolnicu, odvest će ih i pred oltar gdje su, u prisustvu
najbližih, izrekli svoje veliko DA. Da, za malu Maru; da, za vječnu ljubav; da,
za novo i samo njihovo sutra.
Ali,
to veliko DA i obiteljska sreća razbiše se k'o val o stijenu, a da mala
Mara nije navršila ni tri godine. Kao razlog za okretanje naopačke svega što im
je bilo važno i za što su do tada živjeli, navodit ćê neslaganje karaktera,
različite odgoje i poglede na život kao takav. Krhotinama svoje ljubavi, na
Marin su rođendan loše odglumili obiteljsku sreću, a potom započeli paklenu
borbu oko skrbništva i svega što ide s tim u paketu...
Ljubili
su se i na vjernost kleli i Lana i Luka. Govorili su kako su rođeni jedno za
drugo, kako ono što je prije bilo više ne postoji, kako su o tome sanjali od
djetinjstva i kako je dijete koje čekaju blagoslov s neba i kruna njihove
ljubavi!
No,
Lana je iz rodilišta izašla u pratnji svojih roditelja, odakle su se puni
ljubavi uputili u
dom
novopečenih bake i dede gdje je njihovog unuka čekala lijepa i topla soba. Luka
je
nestao
iz njihovih života i prije nego je Lani ginekolog rekao da će roditi sina...
Tako
mnoga nevina dječica započinju svoja ovozemaljska putovanja na kojima, zbunjena
I začuđena, moraju gutati gorčinu od onih koji će im istovremeno govoriti da ih
vole i da su im oni sve u životu, mislila je Marina, prisjetivši se suzâ
najbolje prijateljice koja je živjela takvu priču.
No,
u životinjskom svijetu, ili pak u svijetu ptica sve je drugačije. Njihova djeca
nikada ne prolaze kroz mučne razvode roditelja, ona ne odrastaju uz
„cvrkute" pogrešne roditeljske ljubavi, ne znaju za taštinu i
samoljublje, za nepodnošljive uvrede i laži. Ne poznaju bol duše i život između
dvije vatre...
Nebo
se crnilo i izgledalo kao da ga sunce više nikada neće obasjati!
Kao
da je smak svijeta, pomislili su istovremeno i Malena i Stipo, napuštajući
svoje vidikovce. Ona je još jednom pogledala u daljinu, napravila korak-dva i
spustila se na hladni ležaj, želeći bar u snu vidjeti vedrinu, čuti najljepši
klepet na svijetu i glas dobrodošlice od najčovječnije osobe koju je poznavala.
Dok je Stipo s nemjerljivom ljubavlju nastavio oštriti udice, krpati mreže i
donositi grane za uređenje gnijezda kako bi umorni putnik, pri povratku, imao
manje posla.
Divan
je san usnula Malena: Ljubav njenoga života opet je bila tu, dugo su
razmjenjivali
nježnosti,
gledali se i uživali jedno u drugom, blagujući Stipine delicije i ispijajući
tajni eliksir za jačanje iscrpljenih tijela. Branê strahova i neizvjesnosti
popustile su, a osjećaji
navirali
dok je sunce sve jače sjalo i širilo miris Amora do kud je pogled sezao.
Pridružio mu se i razigrani vihor raznoseći vijest o prinovi u obitelji.
I
u snu je, u svom zdravom mozgu, Malena držala do iskonskog i jedinog normalnog;
do
samopoštovanja
i poštovanja; do jedinog načina da vrsta ne izumre; do jedinog razloga
njihova
postojanja...
U
Marininom razumu to je bio razlog za ljubomoru. Jer oko nje je postojalo samo
prizemno: moderno, atraktivno, aut, in; pa neatraktivno, sramotno, totalno aut
ili totalno in. I sama se utapala u tom ropstvu te čeznula za jednostavnim i
prirodnim, prezirući taj, do srži, pokvareni svijet, u kojem je normalno nakon
tromjesečnog ili trogodišnjeg zajedništva činiti grijeh bluda, perverzije,
neumjerenosti i požude, ali i još puno grijeha kojima i ne zna termine.
Tužno
je što se djeca, još od prvih koraka, moraju navikavati na brutalnu realnost
života u kojem si nekome, danas najdraže, a već sutra nitko ili smeće, koje
melje ili gazi. U kojem si, katkad Božica ili Bog, a katkad ništarija.
Najčešće, zbog pljuvanja samih sebe ili neimanja inteligencije duše, zbog čega
gnjijemo u moralno-intelektualnom ponoru, a neki umiru i za života, gubeći
obilježja majki i očeva.
Koliko
bi se samo velikih filozofa rasplakalo nad grijesima nekih roditelja i što bi
učinili da se Društvu polažu računi za kockanje tim svetinjama!?, pitala se
Marina misleći kako bi bilo lijepo da dječja srdašca ne poznaju bol i da iz
anđeoskih očiju ne kaplju suze! Da ne postoje, fizički zdravi i živi ljudi, ali
bez srca i duše!
Kada
je nada već počela blijedjeti, a oči više nisu mogle usnuti, i kad su Malena i
Stipo već bili na izmaku snagâ, negdje u osvit, još jednog teškog proljetnog
jutra, začuo se najdraži I najzvučniji klepet. Rodan je bio tu! Kod kuće! Kod
svoje Malene i svoga Stipe! Vratio se domu svom, u svoju Varoš, prešavši put od
13,5 tisuća kilometara. Vratio se onoj koju ljubi svim srcem, kao prvoga dana
kad ju je ugledao i kad je, za nju i sebe, odlučio sagraditi dom baš na
Stipinom krovu. Vjerojatno, osjećajući pozitivnu energiju čovjeka koji mu je
mogao biti uzor, jer je i sâm imao samo jednu ljubav. Čistu, iskonsku i neraskidivu.
U životu i u smrti.
“Zovu
me žene od San Francisca do Zagreba i Osijeka, ali ih odbijam pričom o ljubavi
prema Malenoj”, reći će Stipo, prisjećajući se dana kada ju je prigrlio,
ranjenu i nemoćnu. I tu je Klepetanu, zasigurno, poslužio kao primjer pa ju i
on prigrli, iako ga nije mogla pratiti na njegovim putovanjima. Ostade joj i
vjeran do dana današnjeg, podižući s njom ‘tiće I prenoseći im iskustva o
životu i ljubavi bez kojih ne bi opstali.
Tako
je to u ptičjem svijetu i u svijetu dobrih ljudi. Za malenog Frana, malu Maru i
Laninog anđela, koji nikada nije vidio svoga oca, Marina je odlučila samo
moliti: za snagu i umijeće kojima će oni svojoj djeci davati ono što sami nisu
imali.
A mogli bi i samo kliknuti copy na ptičji recept, koji zorno opisuje kako odgajati djecu i živjeti ljubav te ga, klikom na paste, prenijeti na stranice svojih života, u kojima bi, izgovoreno U DOBRU I U ZLU i DOK NAS SMRT NE RASTAVI, vječno živjeli.
(Priča je ove 2020. godine osvojila dvije nagrade: U Italiji i u Rumunjskoj!!!)
