Šetnja Zagrebom s Marijom Jurić Zagorkom, 2015.

Lijepo je biti članicom velikogoričkog čitateljskog kluba, tako slatko nazvanog - „Književni sladokusci“. Jedan od prvih i meni jako važnih razloga jest taj što ga vode cure s čijih se lica i izgovorenih riječi ne mogu iščitati znaci teškoće s kojom to obavljaju, ljubomora ili zavist, a drugi pak što u mjesec dana „moram“ pročitati jednu zajednički odabranu knjigu o čijem sadržaju, stilu pisanja, autorstvu i čitanosti mogu razgovarati na našem sljedećem sladokusnom susretu. No tu je i onaj najvažniji razlog – prosvjetljenje; svima nam potrebito k'o kruh svagdašnji.

Klub je osnovan prije gotovo dvije godine, ali ja nikako stići pohvaliti se tom novošću vezanom za moju ljubav prema knjizi. Bio je to prvi čitateljski klub u Velikoj Gorici, no ubrzo je dobio i sestricu „Lunu“ kojoj smo poželjeli sretan i dug život, s kojom zajednički njegujemo ljubav prema čitanju i radujemo se svakom pročitanom naslovu. Kako i ne bismo kad je čitanje preduvjet našeg osobnog razvoja i kad nas ono uči razumijevati, osjećati i biti dijelom zajednice; kad nas čitanje oblikuje kao ljude i širi nam vidike, ali i podsjeća na ljepotu i razloge našeg postojanja, te postojanja svega što nas okružuje. Zato, nije nevažna ni činjenica da su nam, za prvu obljetnicu postojanja našeg čitateljskog kluba, članice "Lune" upriličile i svečani posjet kojeg su začinile čestitkama i prigodnim darovima. 
No, za prvu obljetnicu počašćeni smo i Šetnjom Zagrebom s Marijom Jurić Zagorkom, čiju smo „Tajnu krvavog mosta“ čitale (da, čitalE) tijekom ljetne stanke. Uglavnom je to bilo naše drugo ili treće čitanje tog dragocjenog i opsežnog štiva hrvatske književnosti, a Šetnja nam je bila kao šlag na kraju ili točka na i. Meni osobno, kao najslađe glavno jelo jer tu šetnju sam (u privatnom aranžmanu) odgađala godinama. Pa da ne zaboravim: Draga Lidija i Ivana, od srca vam hvala!

I u taj suncem obasjani i najčarobnijim bojama obojani zagrebački jesenji dan, susrele smo se, šetale, družile se i razgovarale s našom najčitanijom književnicom; s velikašicom hrvatske povijesti, književnosti i novinarstva kojoj je, na žalost i na sramotu, bilo uskraćeno pravo uživanja tog velikaškog statusa. Ali i pravo na rad te pravo samostalnog i slobodnog odlučivanja o bilo čemu.

Sastanak je dogovoren ispred Zagorkinog spomenika u Tkalčićevoj ulici, a tijekom dvosatnog druženja i šetnje posjetile smo lokacije u užem središtu Zagreba, povezane s njenim životom i javnim djelovanjem.

Fotografija treća, s lijeva na desno: Andreja Krenek, Nada Mihoković, Zdenka Mlinar, voditeljica šetnje Dubravka Vidović, Marija Ajša Peuc, Katja Matković Mikulčić, Marija Kundid, Lidija Badanjak, Ivana Grubačević; čuče: Ivana Vuksan i Zorica Krznar Blagec 

Za kraj te bajkovito-istinite priče, s voditeljicom Šetnje Dubravkom Vidović odlazimo u Zagorkin Memorijalni stan, na Dolcu br. 8, kojim brižno i ponosno upravlja Centar za ženske studije Zagreb, čiji stalni postav vremenski prati Zagorkin život i rad, a koji svjedoči da je bila žena ispred svojeg vremena.

Dakako, mogle smo se uvjeriti i u istinitost riječi direktorice Centra, Rade Borić, koje s ponosom ponavlja, a koje govore da se već na samom ulazu u stan može osjetiti nazočnost Marije Jurić Zagorke i čuti kako udara tipke na svom pisaćem stroju. Ili, kako se ta „patuljasta amazonka hrvatskog feminizma“, motivirana osobnim iskustvom i željom da radi ono što najbolje zna i voli, bori za ravnopravnost žena u društvu, nailazeći na more prepreka uzrokovanih predrasudama i muškim šovinizmom.

Bio je to povratak u vrijeme  prve polovice 20. stoljeća kada su žene imale malo izbora: dobro se udati, podizati djecu i dvoriti muža, biti nečija kućanica ili prostitutka. No Zagorka je, i u tom i takvom, potpuno muškom svijetu, odlučila biti novinarka i književnica, koja se nije predala ni kada su je njeni suvremenici vrijeđali izjavama tipa: da su joj knjige literatura za kravarice. Svjedoče tome mnogi detalji njezinog stana, s pogledom na zagrebački Dolac.

Fotografije, gore desno i dolje: radna soba Marije Jurić Zagorke i neki detalji sa stola.

Sve u svemu, ovaj dar mojeg čitateljskog kluba „Književni sladokusci“ (koji će, kako sada stvari stoje, najvjerojatnije biti preimenovan u "Književne sladokusice") bio je ravan onom kada sam dva dana ranije u Muzeju Turopolja, na Matičinom četvrtku, predstavljena kao Hrvatska pjesnikinja. Uz rođenje moje djece i unučice Lucije, ovo su mi bili najljepši rođendanski darovi.
Stoga, i ja želim nekoga darivati, pa ovaj tekst pišem Zagorki u čast. Darivam joj ga strasno i s ljubavlju; "s perom jačim od mača"!

No, još samo jedna mala i samo meni važna biografska crtica: Stigoh ja na ovaj svijet iste godine kada ga je Marija Jurić Zagorka odlučila napustiti.

I želja: Neka mi, vala, i od sada bude k'o do sada!

Skromno, dobro to znam. A možda bi trebao i onaj predznak – pre. No, ne želim ga!

18. listopada 2015.