Lijepo je
biti pozvan, a još je ljepše odazvati se pozivu. Nekako me ta kompletnost
ispunjava, a svako novo djelovanje osvježava i hrabri. Pa još kad se radi o
nekom „kulturnom“ djelovanju... Takvi me čine poletnijom, nadahnutijom, snažnijom.
I
da. Od strane Novaljca, otočkog mi susjeda i poete Ivana Dabe Đona, „Sparkovci“ su pozvani u Novalju na gostovanje, a
povodom ivanjske kolede (krijesa) koja
se na otoku Pagu, baš kao i u mojem rodnom kraju, upriličuje uoči Ivanja, te
mise koja je, dan poslije, normalan slijed ivanjske svetkovine. Đono organizira
Ivanja na Stanu od 2004. godine, kada
je ostvario i svoju ideju izgradnje crkvice sv. Ivana u selu svojih predaka.
No, i sâm ljubitelj pisane riječi i glazbe, po prvi put je povodom kolede organizirao i poetsko-glazbeni
program na koji je pozvao upravo članove Udruge umjetnika „Spark“ iz Velike
Gorice. Nastupu Udruge pridodao je i novaljsko pjevanje nakanat te zvuke gitare glazbenika Domagoja Paukovića.
Rado smo se odazvali pozivu i realizirali dogovoreni susret, unatoč tomu što su nam se dan ranije razboljele Jasna Sršen i Jadranka Obradović. Tako su u programu sudjelovale (da, sudjelovale, jer smo nažalost bile sve ženske) Sparkovke: Marica Mihac Maca, Zorica Krznar Blagec, Vlasta Zaloker, Zdenka Mlinar (dakle, moja malenkost) i, kao glazbena potpora, violinistica Lucija Horvat (visost moje malenkosti).
Rado smo se odazvali pozivu i realizirali dogovoreni susret, unatoč tomu što su nam se dan ranije razboljele Jasna Sršen i Jadranka Obradović. Tako su u programu sudjelovale (da, sudjelovale, jer smo nažalost bile sve ženske) Sparkovke: Marica Mihac Maca, Zorica Krznar Blagec, Vlasta Zaloker, Zdenka Mlinar (dakle, moja malenkost) i, kao glazbena potpora, violinistica Lucija Horvat (visost moje malenkosti).
Dakako,
naše smo ljubezne domaćine darivali i
knjigama iz nakladništva Udruge, koje će naći svoje mjesto na policama
novaljske knjižnice, te dvjema slikama: autorice Đurđe Dobrovšak Prusac i autora Vladimira Zopfa.
Krijes
na Otoku obično pali najstariji član zajednice, no ovaj put to je učinio jedan
od najmlađih članova obitelji Dabo (nekada jedinog prezimena u Dabovim
stanima), Ivan Dabo. I vatra je
zapucketala, vinuli su se plameni jezici toplinom otočkog sutona, dodirujući
nebesko i morsko plavetnilo, ali i srca prisutnih u čijim se očima iskrio sjaj kolede samo s jednim ciljem - s ciljem
podsjećanja na ljubav. Onu, koja uvijek ljubi i koja nam daje snagu da ljubimo;
onu, koja je bila i ostala sve u našim životima.
I
što je vatra bivala tišom, to smo naš domaćin Đono i mi „Sparkovke“ bili
glasniji. Dogodio nam se izljev ljubavi – u pjesmi, u stihu, u glazbi, u
riječima dobrodošlice i riječima zahvale.
Do
duboko u noć, otočku ivanjsku noć!
No,
„slike“ su te koje govore više od riječi, pa dajmo im priliku:
Tiskan je i reklamni plakat...
I nije da nas nema...,
...i plamen se diže...,
...i Zorica recitira...,
...Zdenka također...,
...i Lucija svira...,
...pa opet Maca recitira (sve napamet)...,
...zatim Vlasta (i kao poetesa i kao predsjednica Udruge)...,
...pa su tu darivanja (Đono blažen među ženama)...,
...i opet zvuci gitare (Domagoj Pauković)...,
...do duboko u noć, novaljsku ivanjsku noć!!!
Foto:
Ante Dabo Đonin
lipnja 2016.
