Zagreb, beli grad
(akrostih)
Zagrabi Mando, neki plemić reče, željom žednom,
Anđeoskoj djevi, na vrelu Manduševac, davno, jednom,
Gdje, oduvijek, Glavni trg je Domovine naše mile,
Rajske zemlje, raskošnije i ljepše od najbajnije vile...
Eh, kad bismo samo znali tu raskoš ljubiti, voljeti;
Biti joj radost, a ne bol koja ne prestaje boljeti...
Bijela je, nevina i ko izvor-voda čista, naša bajka,
Eho je ljubavi, što u grudima nosi ga majka,
Lica, koje, svetom ljubavlju okupano, blista
Iskonskom blagošću sazdana, duše i srca čista.
Grad Zagreb, zvijezda je neba pod kojim moj je dom,
Razglednica, kakvu ne vidjeh na nekom drugom putu svom.
Anđeli s Katedrale, snagom ljubavi, nad njim bdiju,
Dobronamjernike žedne čekaju, da s Manduševca vodu piju.
lipnja 2018.
