Bila
mi je velika radost, nakon tri godine čekanja, vidjeti taj svoj pisani uradak
konačno u koricama i sa statusom registriranog člana moje obitelji. Bravo, moj Smisle! Dobro mi došao! Moja si
srećica; moje si drugo ja; moj si vjetar u leđa, moje si novo i ljepše sutra..., pomišljah
u trenucima onog neopisivog i zauvijek pamtljivog osjećaja pri držanju u rukama
knjige koja je do jučer bila samo rukopis i radna verzija. Osjećaja, dobro
znanog onima koji stvaraju i čine nešto što ih ispunjava i usrećuje. Pa još s
nadom da bi moglo usrećiti još neku dušu, taknuti nečije srce i možda ga
potaknuti na neku pozitivnu promjenu.
Dakako,
osobni je ovo doživljaj nakon što utkah dio sebe u to što se sada zove
književnim djelom, a ja ga se još ne usudim tako zvati, niti kao takvo
pogledati. Dovoljno mi je da se zove mojim, da je tu sa mnom, da mi nudi
osjećaj samopoštovanja kao izvor novog nadahnuća i inspiracije, kao sretnost
mojeg trajanja.
I
uistinu, odveo me je moj „Smisao u besmislu“ korak naprijed; ohrabrio me je da
ga promoviram u javnosti na način koji knjiga zaslužuje; da svima oko sebe, uz
salve lijepih riječi, umjetničkih interpretacija i zvuke glazbe, kažem da je
tu.
Odveo
me je u svijet novog stvaranja i ostavljanja pisanih tragova koji jednom mogu
svjedočiti mojem postojanju i bivstvu na ovom svijetu. Ali i podsjetio na već
davno izrečenu i napisanu misao - da ono što nije zapisano, nije se ni
dogodilo, nije ni postojalo.
(pogledati
rubriku Događanja – Predstavljanje knjige „Smisao u besmislu“)
svibnja 2015.
