KADA FB. DIJELI USPOMENE PA SE DUŠA OTVORI...
DRUGI DIO "PRIČE" nastale u vrijeme socijalne distanciranosti, Uskrs 2020./21.
Plovimo kroz još jednu proljetnu rascvalost, koja se iskonski trudi zimsko sivilo obojiti najljepšim prizorima akvarela ne bi li beskućnicima i drugoj hrvatskoj sirotinji unijela u život bar malo radosti; ne bi li ih dotaknula čarolijom zaborava pa da makar na jedan dan osjete radost života.
Trudi se priroda, gušeći se i sama u nevolji koja je snađe, ali trudi se i (ne)čovjek biti veći i moćniji od nje, neodustajući od igre Boga, unatoč svemu što mu nagovještava da će završiti u ognju paklenom.
Plovimo tako i moja obitelj i ja, nepomireni s činjenicom da se agonija s kovid pandemijom nastavlja, da se kompletna društvena situacija pretvara u nerazumljivi cirkus, ali i s činjenicom da je sve izmaklo kontroli i da ljudi masovno odlaze put vječnosti.
I tako, uz svu tu pandemijsku nevolju plovimo i sami ranjeni posljedicama nezaboravnog zemljotresa koji protrese zagrebačko lanjsko preduskrsno vrijeme, da bi krajem te iste godine teško ranio još tri hrvatska grada.
Ali to ne bi sve, protrese ih ponovno i početkom ove godine pa svako malo zemlja se ispod njih nešto ljuti, a Glina, Sisak i Petrinja žive veću neizvjesnost no ikada.
I tako nam, evo, dođe još jedan Uskrs, urešen težom pandemijskom i zemljotresnom slikom od one lanjske. Zaključili smo tako, sve k'o u nekom bunilu, i da nam nema druge već ga proslaviti svatko u svojem gnijezdu i po svojem umijeću, zahvaljujući Bogu da ga uopće imamo...
Ove godine, mojoj sreći i meni, od djece ne stiže nikakav video od ranijih obiteljskih druženja i ne zvoni nam nikakakvo nostalgično zvono, ali nam se pri čestim obiteljskim ON LINE "sastancima" pridružilo još jedno pilence, k'o pahulja meko, k'o svo cvijeće proljetno lijepo. I unatoč svemu napisanom, razlog je to za reći kako nam je ovo najljepši Uskrs ikada i ako bi itko od naše male/velike obitelji imao i primisli o nekoj nevolji, bilo bi to bogohuljenje i činjenje grijeha većeg i od najvećeg.
Tako, eto, i ja nekako sigurna u vjeri da među nama takvih nema, tu VELIKU RADOST našega bivstva, dijelim sa svima koji su, možda, očekivali nastavak uskrsne priče od prošle godine.
Tako, naše pilence iz prve uskrsne priče, naš Jedini, nije više sam jer on sada ima dva brata pa se u vrtiću hvali:
- Ja imam dva brata.
- Kako, dušo, imaš dva brata? - pita ga teta.
- Pa, lako. Jesmo li moj brat i ja dva brata?
- Jeste - s osmijehom mu potvrđuje teta koja brine za njegovu grupu, u kojoj D. melje poput pravog Mlinara.
Stoga i samonametnuto mi pitanje: TREBAMO LI VEĆU SREĆU?
- NE TREBAMO! - odgovaram glasno i s radošću u ime cijele svoje obitelji.
NE TREBAMO jer imamo pune ruke i puna srca blaga. Našu Jedinu i Dva brata.
