HVALA uvaženom bihaćkom novinaru i fotografu Suad Balić na ovoj divnoj objavi na Cenzura.ba portalu i prigodnom podsjećanju na to da smo jedni za druge uvijek TU i da LJUBAV, DOISTA, RAĐA LJUBAV.
Zdenka Mlinar: ’ZVIJEZDA
MOGA SRCA’
RUJ 6, 2021 Zdenka
Mlinar:ZVIJEZDA MOGA SRCA
https://cenzura.ba/2021/09/06/zdenka-mlinar-zvijezda-moga-srca/?fbclid=IwAR1r9tRAvcGujd82FTV4BzYgRRTXsr5eokcodsu7dnzq5hNeLM3UxD2quWo
ZVIJEZDA MOGA SRCA – Još uvijek smo u tjednu i mjesecu žena, a ja u
vječnoj ljubavi prema LJUBAVI…
Esejistički osvrt na prozni uradak L.H., učenice 7. razreda O.Š. – DOSEGNUTI SVOJE ZVIJEZDE
ZVIJEZDA MOGA SRCA
Ugodno iznenađena pročitanim tekstom koji se našao u WhatsApp Grupi najužih
članova moje obitelji i usputno bacanje pogleda na ime pošiljatelja, već
pomislih da je autorica napisanih rečenica moja kći jer tekst bȋ bez potpisa, inicijala. Postavljam si pitanja o
temi, razlogu pisanja, stilu, pravopisu… Sve mi nekako izgleda pisano rukom i
umom zrele osobe pa se usuđujem pomišljati i da mi se dijete možda odlučilo
okušati u pisanju. No, poznavajući ili misleći da je poznajem, zaključujem da
to nije ona. Sumnja buja, isprepliću se misli, čitam ponovno tekst bez naslova,
ali s jasno “izrečenom” temom, pomišljam i na još jednu zvijezdu mojega srca,
zaneseno do te mjere da i ne čitam komentare ispod objave, gdje mogu pronaći
traženi odgovor. Malo nas je u Grupi, a svi osim mene oni su rijetki i “sretno”
zaposleni Hrvati pa još nisu reagirali na objavu.
Pišem kćeri:
– Ovo je tvoje?
– Ne. Zašto bi bilo moje?
– Pa zbog pravopisa…
Prekida nas novopristigli komentar. Ustvari, emotikoni. Puni su ljubavi.
U očima nasmijanog lica dva su srca, plus jedno veliko. Od dede je, tate,
supruga, “naše glave kuće”. Navukao se na emotikone, ne voli pisati.
Stiže još jedan komentar:
– Lepo, kak dete zori…
Od sina mi je.
Potvrđujem svoju sumnju pa pišem usklično upitnu rečenicu:
– Ovo je moja Lu pisala!?
Kako nema odgovora, jer zaposleni ipak nešto i rade, čitam ponovno tekst
o DOSEZANJU ZVIJEZDA.
“Tema dosegnuti zvijezde je prva koja mi je privukla pažnju jer u životu
imam mnogo planova za budućnost i puno ideja koje želim ostvariti. Iako još
uvijek nisam sasvim sigurna što želim biti po zanimanju, par ideja mi pada na
pamet, poput novinarke i molekularne biologinje. Iako, kada sam bila mala
djevojčica u glavi su mi bili potpuno drugačiji planovi i kada bi me bilo tko
priupitao čime se želim baviti ostatak života moj odgovor bio je da jedino što
želim je velika obitelj i puno smijeha.”
…
O, Bože, divne li i ozbiljne djevojčice…, ponosna sam na autoricu citiranih
rečenica. Riječ je o zvijezdama i njihovu dosezanju, što uz slabiju i jaču
svjetlucavost zahtijeva rad i samo rad; učenje i samo učenje. To više jer
djevojčica ima mnogo planova za budućnost. Padaju joj na pamet ideje poput:
biti novinarka ili molekularna biologinja. Ovo zadnje me zapanjuje jer ne bih
ni pomislila da moja djevojčica, koju još nedavno uporno učih pravilno
izgovarati riječi, voziti bicikl s tri pa s dva kotača, zatim voziti se na
rolama (oh, to smo vježbale na mjestima gdje nema druge publike osim one
ptičje) pa sve do usklađivanja odjevnih kombinacija i do obaveznog češljanja
iznad kade…, a ona već zna i što je molekularna biologija.
…
Moji mi se ne javljaju, u Grupu ne stižu nove poruke pa nastavljam s čitanjem:
“Moram reći da sam primijetila da što sam starija imam sve veća i veća
očekivanja od sebe i bojim se da u tim planovima i željama neću uspjeti, ali
uvijek se sjetim kakvu će mi to sreću donijeti te ne posustajem. Što se tiče
bliže budućnosti, u potpunosti sam sigurna da želim upisati jezičnu gimnaziju,
tijekom koje ću raščistiti što u životu zaista želim raditi i što je pravi put
za mene. Ono što sigurno znam je da ću se pored toga posvetiti i očuvanju
okoliša i pomoći u kojem god smislu budem mogla. U mojem obiteljskom planu se
puno nije promijenilo te i dalje želim svoju obitelj, kao i dobrog i društvenog
muža koji će biti dobar otac mojoj djeci. Želim da posjetimo mnoge gradove,
mjesta, festivale te da nam svima ostanu u lijepim sjećanjima koja ćemo pamtiti
cijeli život. Oko mjesta stanovanja, tj. grada u kojem mislim živjeti, i dalje
nisam sigurna. Također, želim tijekom srednje škole i fakulteta upoznati mnogo
novih ljudi i sklopiti par novih prijateljstava za koje se nadam da će trajati
cijeli život.”
…
I što je starija, moja djevojčica od sebe ima sve veća i veća očekivanja. O,
Bože, opet se pitam, vjerujući da ne spominjem Božje ime uzalud: Nije li to
previše, nije li preozbiljno? Nije li našoj Jedinoj još vrijeme za igru? A
zabava, izlasci, plesnjaci…? Neće li se i njoj dogoditi taj PRESKOK kao onih
devedesetih mojoj i mnogoj drugoj djeci? Tješim se u vjeri da neće, iako je
upravo u ondašnjim godinama svoje majke. Ali vrijeme u kojem jesmo!? Nije li
također vrijeme bez izlazaka pa i više. Toliko više da ne želim nabrajati što
nas sve snađe u prošloj i produži se u ovu 2021. godinu…
Obećava moja djevojčica sama sebi i da neće posustati. Ustrajat će jer
će joj to donijeti sreću, napisa zrelo. Upisat će jezičnu gimnaziju i za to će
vrijeme odlučiti čime će se u životu baviti. Sigurna je i čvrsta u svojoj
odluci da će, u međuvremenu, brinuti o okolišu te da će na tom planu učiniti
sve što će biti u njenoj moći.
U budućnosti želi i vlastitu obitelj, s kojom će živjeti po svojoj
mjeri: putovat će; odlaziti na mjesta, u gradove i na festivale koje će pamtiti
i uvijek ih nositi u lijepim sjećanjima. Kroz vrijeme odrastanja, školovanja i
svega nabrojanog želi steći i neka nova prijateljstva koja će trajati, a
vjeruje kako će joj to isto vrijeme odrediti i mjesto stalnog boravka…
Teške su meni i ozbiljne ove zadaće no tješim se činjenicom da su
samozadane. Da nisu nametnute, one koje nerado odrađujemo. Emocije se miješaju.
I sretna sam i začuđena i na rubu suza od straha preranog sazrijevanja jer već
doživjeh slično i vidjeh djecu koja preko noći postaju ljudi ili još gore,
djecu bez sjaja u očima na čijim su se glavicama u meke vlasi uvukle srebrne i
oštre sjedine. Neopisivi su i bolni ti osjećaji i ta sjećanja, tijekom kojih
uvijek slijedi tiho analiziranje ponavljanja povijesti. Ali i pitanje: Zar iz
generacije u generaciju!?
…
“Pokušat ću ostvariti sve svoje želje i snove i trudit ću se za to koliko god
mogu. Također sam sigurna da ću imati svu podršku svoje obitelji i prijatelja
koliko god mi u nekim trenutcima bilo teško. Znam da će se sav trud isplatiti i
da će sve doći na svoje, koliko god prepreka i neočekivanih događaja bilo i da
ću na kraju uspjeti dosegnuti svoje zvijezde.”
…
Tim je rečenicama moja djevojčica, koja tek zakorači u tinejdžerske godine,
završila svoju pismenu zadaću, a ja, bez obzira na sve bojazni i strepnje, ne
mogu već osjećati ponos. Ponos, kojeg će uz zanos mladosti i bogatstvo životne
radosti pratiti pokušaji, želje i snovi, sav mogući trud te nada u pomoć
obitelji. Ponos, kojeg i ovim slovima bojim u dugine boje i posipam najmirisnijim
laticama srca i duše svoje.
…
Po treći put čitam rečenicu: “Znam da će se sav trud isplatiti i da će sve doći
na svoje, koliko god prepreka i neočekivanih događaja bilo i da ću na kraju USPJETI
DOSEGNUTI SVOJE ZVIJEZDE.”
…
E, tu je naša Jedina za mene već zvijezda, ma koliko značenje te riječi i moje
svrstavanje nekoga tko je dio mene zvučalo subjektivno i naivno. Zvijezda je zbog
želja, htijenja, pozitivnog razmišljanja i svjesnosti prepreka na koje će
nailaziti. Zvijezda je ne samo mojega srca, već i ovoga teksta kojim joj
poželjeh zahvaliti na postojanju, upravo takve kakva jest. Zvijezda je jer me,
ovim činom zrelosti i umijeća lijepog pisanja, opominje da preispitam sebe i
svoje postupke dok plovim ovim nemilosrdnim brzacima rijeke života, koji su
uvijek odnosili i odnosit će ono što im pripada.
…
Prošlo je već puno dana, a ja nikako staviti točku na ovaj Osvrt jer čemu žurba
kada sam ga pisala s namjerom da ga JEDNOM pokažem našoj djevojčici. Našoj
lijepoj Lu.
Ali, razoružala me je poruka koja je jučer stigla u obiteljsku WhatsApp
Grupu:
– Lu je za jednu zadaću napisala i sastavak o baki i dedi, ide na županijsko
natjecanje. Nastavnica hrvatskog je obožava… – pisalo je u kćerinoj poruci u kojoj
je i link spomenutog rada.
Otvaram link, čitam tekst i opet pitam kćer da li joj je ona pomagala.
– Neee, i ja sam danas za to saznala pa vama kopirala… – odgovara.
Potvrđujem, valjda, oduvijek znano – TO JE LJUBAV koja se ne trži nit’ se
kupuje; to je čista ljubav puna razumijevanja i uzajamnog davanja. Ne žaleći ni
jednoga sata, dana i godine posvećenih najbližima i ljubeći svoju sretnost, u
tišini svoga bića molim za ispunjenje snova NAŠE JEDINE kojoj ćemo, svi iz naše
male-velike obitelji, do zadnjega daha biti potpora.
Ljubeći svoju sretnost, unatoč vremenu opće sumornosti, pomislih i kako
će mi, uz povećanje obitelji za još jednog anđela, ovo biti jedan od najljepših
OBITELJSKIH TJEDANA, ali i valentinovskih te osmomartovskih darova. Sigurna
kako ću i dalje činiti sve da nam svima obiteljske, valentinovske i osmomartovske
radosti budu svaki dan!
P.S. Poželjeh ovom Osvrtu priložiti i tekst koji je Lu posvetila baki i
dedi, ali kako još nije završena županijska LiDraNo smotra, to nisam u
mogućnisti. Možda, JEDNOM.
© Zdenka Mlinar
8.3.2021.
